Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Novi pokušaj dekonstrukcije Republike Srpske
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Novi pokušaj dekonstrukcije Republike Srpske

PDF Štampa El. pošta
Milan Blagojević   
nedelja, 17. maj 2020.

Sarajevo je krajem aprila 2020. godine bilo mjesto sastanka koji može imati fatalne posljedice po Republiku Srpsku. Riječ je o sastanku članova Predsjedništva BiH sa ambasadorima zemalja Kvinte (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska i Italija) i predstavnikom EU u BiH Johanom Satlerom.

Po njegovom okončanju, na vidjelo su iznenada, barem za najširu domaću javnost, izašle informacije o postojanju 14 ključnih prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije, koje BiH treba da ispuni kako bi dobila preporuku za otvaranje pregovora o pridruživanju EU.

Pažljivim čitanjem tih prioriteta može se zapaziti kako gotovo svaki od njih vrvi od tako neodređenih termina, pojmova i dubiozne rečeničke tehnike. Tako se, na primjer, traži “reforma Ustavnog suda BiH uključujući i njegove međunarodne sudije”, zatim “donošenje novog zakona o VSTS-u BiH”, “preduzimanje konkretnih koraka na unapređenju okruženja pogodnog za pomirenje kako bi se prevazišlo nasljeđe rata”, itd. Dakle, ništa ovdje nije jasno, jer se ne zna šta, recimo, znači reforma Ustavnog suda BiH, kakav sadržaj bi imao taj novi zakon o VSTS-u BiH, a o dubioznosti sintagme “nasljeđe rata” i (ne)mogućnosti prevazilaženja tog nasljeđa da i ne govorim.

Ali, ostavljajući sve to po strani, ima jedna stvar u kojoj je EU veoma precizna i ispostavlja sasvim određen zahtjev. To je zahtjev da se, kako su prenijeli svi ovdašnji mediji, “ukloni pravo veta u procesu donošenja evropskih odluka”. Jednostavnije rečeno, Evropska unija (EU) zahtijeva da u zajedničkim institucijama BiH (a naročito u Parlamentu BiH i Predsjedništvu BiH) ne može biti korišćeno pravo veta, propisano Ustavom BiH. U tom pravcu EU traži da se izmijeni taj ustav i to kada je riječ o donošenju bilo kojeg akta koji se tiče evropskih integracija BiH.

Deentitetizacija

 Ovaj zahtjev je krajnje opasan i ukoliko bi bio prihvaćen vodio bi u deentitetizaciju BiH, što bi bio svojevrsni entitecid u režiji i po nalogu EU. Otuda i naslov ovog teksta euroentitecid. Naravno, jedna polovina BiH (FBiH) ne bi se tome protivila, što nam potvrđuje ovdašnje iskustvo, ali Republika Srpska na to ne smije pristati, jer ispunjenje navedenog zahtjeva vodi u njen nestanak. Razlozi za to su više nego jasni. Naime, mehanizmi odlučivanja u zajedničkim saveznim institucijama, koje propisuje Ustav BiH, su tu da bi se onemogućila dominacija bilo kojeg kolektiviteta nad drugima, jer je to modus vivendi BiH.

Po tome BiH nije nešto što svijet već ne poznaje, pa se nikako ne može reći da ovakva organizacija postoji samo ovdje kod nas. Radi se o nečemu što se u nauci ustavnog prava i politikologiji naziva modelom konsocijativne demokratije, koji je istovremeno i način organizacije savezne državne vlasti u složenim državama. Suštinska obilježja tog modela prije mnogo godina je objasnio američki naučnik holandskog porijekla Arend Lajphart, a među njima su posebno važni autonomija segmenata, proporcionalnost i međusobni veto. Ovaj model je neophodan u nehomogenim društvima, naročito onima od njih koji se pritiskom određenih svjetskih sila tjeraju da budu organizovani u jednu državu koja opstaje isključivo na osnovu tog spoljnjeg pritiska i diktata svjetskih moćnika. Stoga bi se konsocijativni sistem organizacije države mogao definisati kao politički režim i ustavni poredak imanentan nacionalno i politički nehomogenim i krhkim državama, kojim se omogućuje da svaki od njegovih dijelova ima svoju određenu autonomiju, a da u onome u čemu je prinuđen da odlučuje na nivou zajedničke države bude ravnopravno zastupljen i da ne može biti prinuđen da prihvati odluke koje su suprotne njegovim interesima.

Na ovim principima je organizovana i funkcioniše Republika Kipar, koja je članica EU. U nastavku ću samo ukratko izložiti nekoliko najvažnijih instituta njenog ustavnog uređenja (iz važećeg Ustava Kipra), koji potvrđuju prethodnu argumentaciju. U članu 1. tog ustava Kipar je određen kao nezavisna i suverena država sa predsjedničkim režimom vlasti, u kojoj je predsjednik Republike Grk, a potpredsjednik Republike je Turčin. Svakog od njih može da bira samo odgovarajuća etnička zajednica, što će reći da predsjednika Republike bira grčka etnička zajednica, a potpredsjednika bira turska etnička zajednica. Zbog toga se, saglasno članu 2. Ustava Kipra, tamošnji državljani dijele u dvije etničke zajednice (grčku i tursku), kako bi mogli glasati na izborima za predsjednika Republike, a onim kiparskim državljanima koji po svom etničkom porijeklu ne pripadaju tim zajednicama ostavljeno je pravo da biraju kojoj od te dvije zajednice će da pripadaju (član 2. stav 3. Ustava Kipra). U vladi, kao i u parlamentu Kipra, Ustavom je takođe propisana obavezna paritetna zastupljenost tamošnjih Grka i Turaka. Kako vidimo, nema na Kipru pravila, kakvo ovdje nameće Evropski sud za ljudska prava (po zahtjevu Derve Sejdića i Jakoba Fincija), da šef države ili član vlade, odnosno parlamenta, mora biti i neko ko nije Grk ili Turčin. Niti su navedena ustavna pravila smetnja Kipru da bude član EU.

Kipar je, kako vidimo, država sa predsjedničkim oblikom organizacije vlasti. To za posljedicu ima da predsjednik i potpredsjednik Kipra, zajedno ili svaki od njih samostalno, mogu staviti veto na zakon ili odluku kiparskog parlamenta koji se tiču spoljnih poslova, zaključenja međunarodnih ugovora, konvencija i sporazuma, kao i drugih pitanja navedenih u članu 50. kiparskog Ustava.

Naravno, nije Ustav Kipra jedini primjer koji dokazuje da konsocijativni model organizacije državne vlasti nije svojstven samo BiH. Ima tu, recimo, i Kraljevina Belgija. Njeno državno uređenje je složeno, kao i u BiH (za razliku od Kipra, koji je unitarna država), pa se i tamo savezna državna vlast organizuje po konsocijativnom modelu, koji i pomoću veta onemogućava nadgornjavanje bilo koga. To će reći, niti Flamanija može da nadgornjava Valoniju niti Valonci mogu da to učine Flamancima. A ni Belgija to ne može učiniti svima njima zajedno. I to ni kiparski Grci i Turci, a ni Flamanija i Valonija, ne mogu jedni drugima da čine u bilo čemu.

Aršini

E sad, kako to da Kipar i Belgija sa ovakvim ustavnim uređenjima mogu biti članovi EU, a BiH ne može, iako i ona funkcioniše po istim ustavnim aršinima? Odnosno, zašto EU traži samo od nas da se odreknemo suštinski najvažnijeg elementa našeg ustavnog uređenja, onog koji pomoću veta onemogućava majorizaciju od strane bilo koga nad bilo kim? Po meni, razlog treba tražiti u jednoj namjeri EU, koja se kao konstanta proteže u politici EU od 1995. godine do danas. Naime, za sve to vrijeme od EU smo mogli čuti samo izjave da je BiH neupitna, ali nikada još nismo čuli (i nećemo) da su i entiteti, odnosno Republika Srpska, neupitni. Ova činjenica govori mnogo, ako ne i sve o politici i negativnoj namjeri EU prema Republici Srpskoj. Hoću reći da EU svojim zahtjevom da domaći političari, naročito oni srpski iz Republike Srpske, uklone pravo veta iz procesa donošenja evropskih odluka u BiH, a ne da EU i ovdašnji visoki predstavnik prljaju time svoje ruke, hoće da stvori takav (ne)ustavni rašomon, koji bi omogućio da se od te iste EU sve i svašta može podvoditi pod “proces donošenja evropskih odluka u BiH”.

Iz toga bi onda proizašao zaključak EU da zajedničke institucije pod tim plaštom mogu da nacionalnom majorizacijom donose zakone o bilo kom pitanju. Sve to bi u konačnom vodilo u razvlašćivanje Republike Srpske od njenih ustavnih nadležnosti. A bez njih je Srpska kao kuća bez ljudi i stvari - prazna ljuštura koja vene i na kraju nestane. Zato nije dobro po Republiku Srpsku ne samo to što su u Predsjedništvu BiH prilično olako prešli preko navedenog zahtjeva EU, već i što su u toj instituciji formirali Političku radnu grupu u kojoj nema nijednog predstavnika institucija Republike Srpske. Takvo postupanje nije mudro, ne samo politički nego ni ustavnopravno. Jer, ne radi se niti se može raditi o spoljnopolitičkoj grupi nego o političkoj grupi, što znači da će se u toj grupi baviti pitanjima unutrašnje politike. Ako ustavne nadležnosti entiteta i njihova zaštita, kao i zaštita konsocijativnog modela organizacije i funkcionisanja savezne vlasti nisu politika, onda ne znam šta bi drugo moglo biti.

(Autor je redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke)

(Glas srpske)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li mislite da će u narednih godinu dana u Srbiji biti održani novi parlamentarni izbori?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner