Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Republika Srpska - budućnost nacionalnog identiteta
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Republika Srpska - budućnost nacionalnog identiteta

PDF Štampa El. pošta
Bogdana Koljević   
petak, 01. januar 2010.

Nacionalni identitet u savremenom svetu

Identitet, u čemu se različite teorije i definicije slažu, na „makro nivou“ predstavlja nužan preduslov društvenog poretka i stabilnosti u bilo kojoj, i svakoj vrsti zajednice, dok na „mikro nivou“ odgovara na pitanje „Ko smo?“ 

To je smisao u kojem se nacionalni identitet danas ponovo nalazi u žiži svetskog interesovanja.

Probuđeni iz sopstvenog mita o liberalnom kapitalizmu kao "kraju istorije", praćenog zamagljenim likom "svetskog građanina", zapadni intelektualni i politički krugovi počeli su ne samo da govore o novom "povratku istoriji" (Kagan)[1], već i da ponovo ozbiljno promišljaju nacionalno pitanje. U tom duhu, u Francuskoj je pre nekoliko nedelja otvorena debata o nacionalnom identitetu, koja je mobilisala veliki deo francuske javnosti. Debate u Engleskoj, susednim zemljama poput Rumunije i Mađarske poznate su u široj javnosti, kao i mnoga najnovija istraživanja raspoloženja javnog mnjenja i građana u zapadnim zemljama. Savremena Evropa kreće se u pravcu preispitivanja političkih i vrednosnih pravaca. Doba postglobalizacije, obeleženo sve dubljim i vidljivijim promenama u odnosima političke i društvene moći, na nov način otvorilo je pitanje nacionalnog identiteta.

Ali nacionalni identitet, u stvari, nije ni sišao sa dnevnog reda u protekle dve decenije, on je samo bio ekskluzivno rezervisan za određene narode, tako da su, recimo, i sasvim paradigmatično, ideje o globalizaciji, demokratiji (o nekoj kvazi-demokratiji koja se može i treba „eksportovati“), zatim ideje o pluralizmu, toleranciji, humanitarnim intervencijama, ratovima za slobodu i demokratiju (od Srbije iRepublike Srpske do Iraka i Avganistana), imale za cilj da prikriju da ono što je umnogome i u najvećem broju slučajeva bilo posredi je ostvarenje američkog nacionalnog interesa koji se intelektualno, medijski, politički, pokušao predstaviti kao univerzalni interes celokupnog čovečanstva.[2] U tu svrhu, trebalo je stvoriti imaginarnog liberalno-individualistički orijentisanog „građanina sveta“, koji bi, polusvesno prihvatajući nametnutu ideologiju materijalizma i konzumerizma, tipičnu za potrošačko društvo, izgubio politički i vrednosni kompas, postajući skoro savršen objekt manipulacije i dominacije. Tako se i identitetsko i kulturno u „dobu slike“ i „dobu pojave“ oblikovalo kroz kvazi-afirmaciju individualnosti specifičnog neopragmatističkog materijalizma.

Nije samo svetska ekonomska kriza posvedočila i u stvarnosti potvrdila kraj ovog projekta, i tranziciju iz jednopolarnog u multipolarni svet, iako su nesumnjivo to najtransparentiji pokazatelji koje više niko ozbiljan ne dovodi u pitanje. Svet 21-og veka je svet u nastanku, rađanje novog sveta i novih vrednosti. To je svet koji svedoči da politika ne postoji bez identiteta. I da identitet ne postoji bez vrednosti. To je svet koji, dakle, svedoči, da aristotelovska bliskost politike i etike, koja je nastavljala da živi kroz različite oblike u zapadnoj tradiciji, da upotrebim danas popularan izraz - „nema alternativu“. I da čuvena Bizmarkova formula o politici kao umetnosti mogućeg“ svoj izraz nalazi u ovom odnosu, koji svedoči da svođene politike na tehniku i veštinu ispražnjenu od sadržaja – nekakvu transistorijsku, transdemokratsku, transidentitetsku proizvoljnu praksu vodi u politički i vrednosni solipsizam. Jer samo solus ipse nema identitet, budući da identitet upravo i uvek upućuje na drugog, na zajednicu, i na taj način unutar sebe uvek već podrazumeva stvarni pluralizam.

To je smisao u kojem je zajednički identitet preduslov napretka zajednice, društva i države, i u kojem se nacionalni identitet i država uzajamno prožimaju. Utvrđen nacionalni identitet je u tom smislu i „meki“ preduslov za članstvo u EU, kao savez nacionalnih država. Zato je u Istočnoj Evropi bio dugi niz godina bio toliko poznat i tačan slogan da je „put za Evropu put nacionalnog oslobođenja“.[3]

Politički identitet je delatnost koja identifikuje i konstituiše političko telo i koji predstavlja snažan faktor političkog legitimiteta u konstituisanom političkom telu. U tom smislu, politički legitimitet svoj puni kapacitet doživljava postizanjem ove konstitucionalne identitetske ravni, u polju aktivne političke dinamike.

Evropske vrednosti

Da politika bez identiteta nema budućnost – i da politička zajednica bez identiteta u strogom smislu ne postoji kao politička - danas najbolje, i sasvim ubedljivo, pokazuje slučaj Evropske unije. Evropska unija, kao najveći mirovni projekt u istoriji i transnacionalni savez svakako se ne može i ne treba potceniti. Ali ono što se, sa razvojem evropske ideje pokazalo je da ekonomski, pa čak i politički razvoj evropskih zemalja, u pravcu integracije, nije po sebi dovoljan da bi se na osnovu njega razvio zajednički identitet.[4] Od saveza koji je najpre počeo da funkcioniše kao ekonomski savez, do porasta prema jasnije definisanom političkom savezu postalo je jasno da politički savez ne može da postoji bez političkog identiteta na kojem se zasniva, da prvi proizilazi iz drugog, da se, u krajnjoj liniji, bez saglasja oko toga šta čine i podrazumevaju „evropske vrednosti“ nema govora o „jedinstvenom evropskom putu“, o Evropi kao živoj stvarnosti njenih građana.

U tom pravcu potrebno je sagledati ne samo mišljenja uglednih evropskih stručnjaka o tome da „superdržava nije kategorija koja odgovara EU“ i da je reč o „velikoj birokratiji koja ne odgovara mnogim demokratskim standardima nacionalnih država“ već i pokušaje da se kroz novine u tzv. „Lisabonskom sporazumu“ (koji u stvari predstavlja samo skup amandmana na Rimski i Mastrihtski ugovor), osnaži evropska demokratizacija. Zato je tu reč o pojačanoj ulozi Evropskog parlamenta, zatim mogućnosti neke vrste referenduma, kao i mogućnosti istupanja iz EU, što su sve par excellence demokratski principi.

S druge strane, a opet u sličnom smislu utvrđivanja političkog identiteta, u evropskim krugovima ponovo se pokrenula debata da li će se kao fundamentalne vrednosti Evrope uzeti prosvetiteljstvo ili hrišćanstvo. Danas su nedoumice u tom pogledu vraćene skoro na početak. Dva principa, međutim, naročito na terenu političke stvarnosti, uopšte ne moraju biti u nužnoj koliziji, upravo u smislu u kojem se um i vera imaju drugačije sferedelovanja i važnosti, koje mogu biti u saglasnosti, pre svega kada je reč o temi Evrope kao „kulturne i duhovne realnosti“.

O Republici Srpskoj

Možda i nije čudno da se sve ovo sasvim transparentno prikazuje upravo u stvarnosti Republike Srpske danas. Zato nacionalni identitet Republike Srpske ima budućnost. Srpska predstavlja par excellence primer da načelo „Imaj hrabrosti da se služiš sopstvenim umom!“, baš kao i odlučujuće vrednosti građanskog društva - sloboda, jednakost, ravnopravnost i demokratija - mogu i idu u korak sa savremenom idejom nacionalnog identiteta. Ili, Kantovim rečima: „prosvetiteljstvo nije zahtevalo ništa drugo nego slobodu čoveka, i to onu slobodu koju svojim zdravim razumom može upotrebiti u svim delovima javnog života.“

Živa stvarnost Republike Srpske, koja izražava volju njenog naroda, je srpska i građanska opcija, štaviše srpska opcija u ovom slučaju jeste građanska i obratno. To je temelj njene unutrašnje snage i vrednosnog sistema, temelj njene neporecive realnosti kao i putokaz za njenu budućnost.

To je i razlog zbog čega insistiranje na izmenama Dejtonskog sporazuma u pravcu jačanja centralizovane vlasti, i u smeru ukidanja nadležnosti entiteta, (dok se drugde vrši decentralizacija), predstavlja dovođenje u pitanje demokratije i volje naroda Republike Srpske.

Kao jedina samoodrživa u BiH (jer ni Federacija kao ni BiH to nisu), Republika Srpska je samoodrživa ne samo zato je ekonomski samostalna i superiorna, nego, i možda najpre zato što ima jasan put i izražava volju naroda koji u njoj živi.

Demokratski temelji nacionalnog identiteta Republike Srpske izraženi su i u njenim mnogostrukim nastojanjima da se ostvari ravnopravnost i suživot, mirna koegzistencija unutar BiH, zasnovana na načelima slobode i jednakosti.Ali događaji proteklih meseci, naročito sa nasilnim i veštačkim pokušajima prekrajanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i nametanjem nasilnog rešenja, demantovali su svaku nadu da su ovo i ciljevi drugih. Pitanje ugrožavanja temelja Dejtonskog sporazuma stoji u neposrednoj vezi sa ugrožavanjem srpskog nacionalnog identiteta. A svaka podrška koja u ovom trenutku dolazi muslimanskoj strani neposredna je podrška ideji dominacije, izbor da se stane na stranu onih koji teže da dominiraju spramonih koji teže slobodi i ravnopravnosti, izbor neevropskih spram evropskih principa.

Republika Srpska i evropske vrednosti

Nacionalni identitet Republike Srpske bitno je evropski identitet, a njene vrednosti evropske vrednosti. Identitet u RS sapripadan i saobrazan u isti mah i najboljoj prosvetiteljskoj evropskoj tradiciji, kao i hrišćanskoj evropskoj tradiciji baš kao što je – i ne manje važno – takođe i identitet koji odgovara „principu realnosti“, tj. i sa pragmatičnog stanovišta (onog što se na Zapadu najčešće naziva „reality check“), u potpunosti se pokazuje kao savremen i stvaran.

Politički, istorijski i kulturni faktori formiranja srpskog nacionalnog identiteta u Republici Srpskoj u potpunosti su kompatibilni kako sa evropskim starogrčkim određenjem identiteta - kod Platona i Aristotela - gde se pojam identiteta vezuje za zajedničko poreklo pripadnika jedne političke zajednice i za osećanja prijateljstva i ljubavi među građanima koji taj identitet dele (grčki pojam tautotes i latinski ekvivalent identitas), tako i na prošireni pojam istorijskog identiteta na temelju kojeg su se pojavila savremena određenja i ideja da se „politika najprije, naročito u prelaznim razdobljima, sastoji od definisanja identiteta.“[5]

Nasuprot tome, jalovost, nerealnost i neevropski karakter fundamentalno neracionalnog pokušaja da se ni iz čega stvori nekakav „identitet BiH u tranziciji“, nekakav tranzicioni identitet „Bosanaca“ - koji bi potom trebalo da preraste u permanentni, i pređe iz promenljive u konstantu, uništavajući pluralizam, multikulturalizam i demokratiju - od početka je bio osuđen na neuspeh. Jedan od osnovnih razloga zašto je BiH nefunkcionalna i neodrživa država, zašto je to država bez budućnosti, leži u činjenici da je reč o političkoj zajednici bez identiteta, o državi koja nema nijedan zajednički datum. „Bosanaca“ nema i stvaranje lažne i nepostojeće „bošnjačke nacije“ nije uspelo upravo stoga što je tu pre svega bila reč o procesu dezidentifikacije. Srbi u Republici Srpskoj nisu „Bosanci“ i nikada to neće biti.

Pokušaj stvaranja nasilnog, veštačkog i sasvim proizvoljnog kvazi-identiteta nekakvih „Bosanaca“ u protivrečnosti je sa evropskim duhom – koji karakteriše različitost, drugost i pluralizam u kulturnom, duhovnom i „običajnosnom“ smislu i kontekstu. To je, dakle, suprotno od Evropi imanentnog factum pluralitas ugrađenog u same temelje njene istorije.

Kada se ovo dovede u vezu sa činjenicom da se misao o „evropskom identitetu“ uobličavala, i da se i dalje uobličava ne kao misao o apstraktnoj homogenosti koja poništava razlike – i da to ne može biti adekvatan odgovor na bilo koji lokalni ili globalni oblik hantingtonskog „sukoba civilizacija“ – nego kao oblik u kojem je i građansko i nacionalno očuvano, gde je bogatstvo različitosti vrednost do koje se drži, i to upravo u smislu u kojem je takav pristup neraskidivo povezan sa stvarnom demokratijom – onda je jasno da stavovi Republike Srpske, kao izraz volje njenog naroda, odgovaraju upravo ovom pravcu. To je takođe smisao u kojem nacionalni identitet nije samo političko nego i kulturno i duhovno pitanje srpskog naroda. A Republika Srpska jeste kulturna i duhovna realnost srpskog naroda.

Demokratski karakter nacionalnog identiteta Srpske pokazuje se u njenom rusoovskom modelu, iskazanom ne samo zahvaljujući njenoj veličini (Ruso, demokratija uspeva najbolje u manjim zajednicama), već i kroz živu stvarnost „društvenog ugovora“ između naroda i njegovih političkih predstavnika - kroz stvarnost ideja slobode, pravde, dijaloga, otvorenosti, saradnje. Demokratija se „ne može uvoziti“, jedina stvarna demokratija je demokratija „odozdo“, koja potiče iz naroda, iz političke samosvesti, učestvovanja i političkog odlučivanja o budućnosti.

U 14 godina njenog postojanja, Republika Srpska izgrađena je kao demokratska zajednica samosvesnih evropskih građana. Takva demokratija najuže je vezana za slobodu, za koju Ruso piše: „odreći se slobode, znači odreći se svog ljudskog dostojanstva, pa čak se odreći i svojih obaveza.“

Mnogobrojni teoretičari već su ukazali na to da će budućnost Evrope biti definisana demokratijom – ili nedostatcima demokratije – u njoj. To znači da će, u izvesnom smislu, projekat Evropske unije imati budućnost u onoj meri u kojoj se približi pojmu Evrope, i koliko uspe u napretku i poboljšanju sopstvene demokratije. 

Demokratija i pluralizam, dakle, srž je evropske duhovnosti i temeljne evropske vrednosti. U tom duhu, pre 15 godina, Žak Delor je rekao da - „ukoliko zbog postizanja jedinstva moramo izbrisati razlike međunarodima Unije ona će prestati da bude evropska.“, baš kao što je i jedan Miteran branio Evropu „u kojoj će se svi držati svojih običaja i svog identiteta.“ Danas, možemo reći da je, u bitnom smislu, pitanje da li će Evropa naći zajednički jezik sa Rusiju, uz očuvanje a ne brisanje njihovih razlika, pitanje koje će umnogome odrediti buduću politiku - i svetsku politiku u celini.

Sabiranje nacionalnog identiteta

Šta je učinjeno? Republika Srpska danas je jača nego ikad; RS je samoodrživa, ekonomski samostalna, politički stabilna, nacionalno i politički samosvesna, moderna i evropska – to je Republika Srpska koja je stvorena. Njen nacionalni identitet je ideja, vrednost i živa stvarnost, kao i njena demokratija, pokazatelj da se, kao što je govorio Skerlić, od „demokratije može napraviti živa stvarnost“ a da se „ljudi mogu uzdići do svesti o slobodi“. To je živa istorija sadašnjosti i budućnosti Republike Srpske od njenog stvaranja.

Šta činiti? U vremenu koje dolazi, za Republiku Srpsku je važno:

(1) jačanje njenih institucija, kao temelja demokratije, jačanje demokratiju kroz koju se izražava i njen nacionalni identitet.

Jedan od načina da se ovo učini je i da unutrašnja veza koja postoji između Republike Srpske i njenih građana bude još vidljivija i snažnija – i da se o svim važnim pitanjima koji određuju budućnost pita narod na referendumu (referendum je par excellence izraz demokratije). Ako se i dalje bude pokušavala osporiti legitimnost i legalnost Republike Srpske - tako što će se na različite načine stavljati u pitanje i njena entitetska autonomnost i identitet njenih građana - onda slobodno opredeljivanje građana Republike Srpske na referendumu je ne samo legitiman i demokratski način političkog delovanja već i neophodan način zarad očuvanja nacionalnog identiteta i stečenih prava. (Takođe, u sličnom kontekstu, Republika Srpska treba da radi na jačanju političkih ustanova i vladavine prava i političkih predstavništava.). Stabilizacija demokratskih institucija i napredak u razvoju građanskog društva.

(2) Drugo, RS treba da jača kulturne veze i saradnju sa Republikom Srbijom, ali i da razvija i unapređuje sopstvenu kulturnu delatnost kao izraz očuvanja i utemeljenja nacionalnog identiteta kao žive stvarnosti. U tom smislu, takođe imati u vidu faktore koji su po Hobsbaumu odlučujući za nastanak nacionalnih država: živa istorijska povezanost sa državom, postojanje kompaktne kulturne elite, nacionalne kulture i jezika, i dokazana sposobnost i vitalnost za oslobođenje od strane dominacije.[6]

(3) Treće, Republika Srpska nije nikakva „srpska dijaspora“ – to je autohtono srpsko stanovništvo. To je nešto što je stalno potrebno naglašavati i potvrđivati u stvarnosti. Poništavanje građanskog subjektiviteta u RS jednako je uništavanju nacionalne baštine i običajnosti, kao i pokušaju razgradnje egzistencijalne i institucionalne osnove srpskog naroda.

(4) Četvrto, RS treba da ide u korak sa razvojem modernih tehnologija i ulaže u razvoj nauke, obrazovanje i obuku stručnih kadrova. Insistiranje na kreativnosti i inventivnosti kao preduslova savremenog i modernog razvoja RS. Da „samoizgradnja“ bude nacionalna navika – iz nje proizilaze i inicijative, kreativnost i kvalitet društvenog diskursa. Da do izražaja dođe stvaralački potencijal svakog pojedinca. Imati u vidu u tom smislu da odlike identiteta imaju sociokulturnu, teritorijalnu ali temporalnu komponentu, i da identitet uvek predstavlja sintezu dinamičke i statičke dimenzije svoje egzistencije.

(5) Peto, nacionalna solidarnost. Zajednički zadatak srpskog naroda danas je da se okupi oko budućnosti nacionalnog identiteta Republike Srpske. U tom smislu, vrlo je važno i čuvanje međustranačkog konsenzusa o strateškim pitanjima, odbrane nacionalnog identiteta, prava i slobode građana, kao i socijalne stabilnosti, konsenzusa koji postoji u svim savremenim demokratijama.

Na strani Republike Srpske danas su i realnost i evropske vrednosti, i nacionalna tradicija i kultura, i istina, moral i sloboda.[7]

Sabiranje srpskog nacionalnog identiteta, nacionalna samosvest Srba kao da je, sa upokojenjem uzvišenog i nezamenljivog patrijarha srpskog Pavla, pokazala vrlinu i moralnost, pokazala kako doživljava sopstveni identitet i šta su njegovi temelji. Ispraćaj patrijarha Pavla živo je svedočanstvo dubine, snage i potencijala srpskog nacionalnog identiteta. Takođe je svedočanstvo da su etičke kategorije i moral živa stvarnost srpskog naroda. Kao i mnogo puta u istoriji, ova vrsta duhovnosti i danas nije samo izraz homogenosti nego i pokazivanje pravca u kojem je potrebno ići. U ovom trenutku taj pravac izgleda da najbolje sledi upravo Republika Srpska. Budućnost srpskog nacionalnog identiteta počinje i stvara se u Republici Srpskoj.

(Tekst obraćanja na naučnom skupu "Republika Srpska: stanje i perspektive" u organizaciji Centra za nacionalnu strategiju iz Beograda, 11. decembar 2009)


[1] Kagan, R. The Return of History and The End of Dreams, Vintage, 2009.

[2] Koljević, B. “Kosovo i Evropska unija: pitanja identiteta i demokratije”, Nova srpska politička misao, vol.XVI (2008), no.1-2.

[3] Pollack, D. 2004.

[4] S time s slaže čak i Eriksen. Videti Eriksen, T. Etnicitet i nacionalizam, Biblioteka XX vek, Beograd, 2004.

[5] Ceruti, F. 2006.

[6] Hobsbaum, E. 1996.

[7] Republika Srpska danas na najbolji način svedoči sasvim drugačiju sliku od predstave o strašnim „balkanskim varvarima“, kroz koju je u proteklim decenijama stigmatizovan celi srpski narod (načinom koji je Vesna Golsvorti nazvala, i uvela kao nov teorijski pojam„imperijalizam imaginacije“, ukazujući istovremeno na način kako se vrši kulturna kolonizacija. Tu su Srbi prikazani kroz lik deteta koje nije u stanju da se brine o sebi, o kojem je potrebno „brinuti“ i nad kojim je potrebno „starateljstvo“. Nije ni čudo onda koliko ljuti srpsko „prosvetiteljstvo“. Goldsworthy, V. (1998) i Goldsworthy, V. (2005).

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner