Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Republika Srpska i "srpski svet" u eri globalne transformacije
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Republika Srpska i "srpski svet" u eri globalne transformacije

PDF Štampa El. pošta
Bogdana Koljević   
nedelja, 18. april 2021.

Kada se na skupu u Evropskom parlamentu posvećenom obeležavanju dvadeset godina od NATO agresije raspravljalo o pitanju Republike Srpske nastojala sam da, pre svega,  ukažem na činjenicu kako je osnovno obeležje spoljne politike Srpske da objektivno posmatra kretanja u savremenoj Evropi i u celom svetu – i proaktivno deluje u relaciji spram tih transformacija. Štaviše, već tada bilo je sasvim transparentno kako Srpska ni najmanje ne okleva da razvije bliske odnose sa svim pravim političkim prijateljima te kako njeno stanovište vojne i političke neutralnosti relevantno  doprinosi stabilnosti celog Balkana upravo stoga jer afirmiše suverenitet i autonomiju koji korespondiraju sa demokratskim principom tj. voljom naroda. Jedna od posledica stvaranja veće politički i vojno neutralne teritorije na Balkanu bila bi, bez dileme, smanjenje tenzija na ovom politički relevantnom prostoru - i to bi potencijalno bio i strateški putokaz za buduće evropske doktrine. Ili, još preciznije, u perspektivi bi se čak mogla razmatrati i nova bezbednosna arhitektura Starog kontinenta. Ovo u najvećoj meri zavisi od toga kako će izgledati političko tkanje budućnosti evropskih država i kako će se misliti o njihovoj politici i bezbednosti u vremenu koje je pred nama. Što se, pak, tiče Srpske, ona dosledno oživljava politički lik Evrope koja služi interesima sopstvenih naroda i naspram lažnog elitizma postavlja suverenitet, patriotizam i pravu demokratiju. U tom svetlu, Srpskoj je jasno da 21.vek znači kreativni angažman u kojem se iznova grade i politika i ekonomija i kultura u epohi posle neoliberalizma kao i da je jedan od najvažnijih izraza tog procesa sećanje kako se Evropa prostire od Atlantika do Urala.

Srbi imaju posebnu ulogu u stvaranju nove Evrope[1] jer se upravo na njihovom primeru paradigmatično pokazalo kako izgleda neoliberalno i postmoderno delovanje projekta EU. Suprotstavljanje intervencionizmu, obnova političkog subjektiviteta, proces ponovnog rođenja istorije nakon njenog falsifikovanog „kraja“, i zasnivanje novih društvenih ugovora čija su okosnica sloboda, pravda i nacionalno dostojanstvo – temeljne su odlike ove srpske specifičnosti a ponajbolje ih izražava Republika Srpska. Najpre, reč je o reafirmisanju demokratskog suvereniteta koji čini elanvital različitih evropskih naroda i izranja kao poželjna alternativa totalizujućoj moći EU.[2] U real-političkom smislu, radi se o Evropi koja prirodno obnavlja istorijske, duhovne, kulturne i ekonomske veze sa Rusijom jer je Evropu i Rusiju u najrelevantnijem smislu i nemoguće razdvojiti. Štaviše, upravo Ruska Federacija efektivno se suprotstavlja hegemoniji i unipolarizmu u svetskoj politici ističući važnost dia-logosa.

Srpska je, sa svoje strane, primerom demonstrirala kako izgleda politika ravnopravnosti naspram politike uslovljavanja. I upravo tako se otvorila strateška perspektiva realizacije i savremene srpske i ruske ali i izvorno evropske politike na Balkanu – i to kroz pitanje sadašnjosti i budućnosti Republike Srpske

Srpska je, sa svoje strane, primerom demonstrirala kako izgleda politika ravnopravnosti naspram politike uslovljavanja. I upravo tako se otvorila strateška perspektiva realizacije i savremene srpske i ruske ali i izvorno evropske politike na Balkanu – i to kroz pitanje sadašnjosti i budućnosti Republike Srpske. Razume se, reč je o procesu oslobođenja Srba od de factozapadne kolonizacije i to je osnovni razlog zbog čega povratak Rusije na Balkan ima višestruke posledice. A središte ovog procesa je Srpska. I još više: naznačeno kretanje konstitutivno je i za sledeću fazu stvaranja nove Evrope koja politički apstrahuje od neoliberalizma upravo kroz nacionalnu vitalnost i narodnu participaciju. Zato sam pre par godina zapisala kako „put za Beograd može da vodi iz Banjaluke i tako uloga Srba u procesu stvaranja samosvesne i samoodređujuće Evrope postaje plauzibilnija.“[3] U sličnom smislu, Guskova je nedavno saopštila kako „Srpska već očigledno postaje centar srpstva na Balkanu“ jer je „preuzela lidersku poziciju među Srbima na Balkanu“ te kako se „zahvaljujući unutrašnjoj i spoljnoj politici Banjaluka danas može nazvati centrom brige za Srbe u drugim regionima Balkana.“[4]

Jelena Guskova: Srpska očigledno postaje centar srpstva na Balkanu

Apostrofirajući kako je Srpskoj izuzetno stalo do jedinstva srpskog kulturnog i duhovnog prostora na Balkanu Guskova na pitanje „ko može spasiti svet od globalizma?“odgovara: „snažna Rusija zajedno sa Srbima. I u tome je istorijska uloga Republike Srpske i, naravno, Srbije.“[5] U isti mah, Poležajev je istakao kako su Srbi iz BiH postali primarni oslonac Rusije na Balkanu te kako politika Srpske u potpunosti korespondira sa novom ruskom politikom. [6] Tako je savremena Srpska postala egzemplaran primer političkog napretka koji izvire iz narodne volje. Paralelno, ispostavila se i kao primer politike koja proističe iz istorijske samosvesti o pravednoj borbi Srba u Prvom i Drugom svetskom ratu kao i devedesetih kada je trebalo odbraniti Srpsku – jer se radi o istoj borbi za slobodu i za jedinstven i isprepleten politički subjektivitet. Osnovni principi srpske političke tradicije ubrajaju se u najsvetlije evropske primere a od njihove realizcije u najvećoj meri će zavisti i svet života i život sveta koji se upravo rađa.

Prema većini relevantnih procena, politički partneri Rusije i Kine u ovoj borbi za poredak 21.veka verovatno neće biti EU već pojedinačne evropske zemlje koje se vode vitalnim nacionalnim i opštim interesima 

Jer, sve naznačene elemente potrebno je sagledati kroz prizmu principa novog svetskog upravljanja za 21. vek. U pitanju je velika prekretnica u svetskoj politici koju su – kroz zajednički nastup Lavrova i Jija – najavile Rusija i Kina. Apostrofirajući kako je svet ušao u period izuzetne turbulencije i brzih promena Moskva i Peking su kao prvi princip istakle sledeće: 1) neophodno je odbaciti politizaciju teme ljudskih prava tj. praksu njihovog korišćenja kao izgovora za mešanje u unutrašnje stvari drugih država. Podvlači se i kako su ljudska prava univerzalna te kako su države u obavezi da ih štite i u političkoj i socijalnoj i ekonomskoj sferi – kao i u oblastima kulture i ideologije – a isto je obaveza i cele međunarodne zajednice. Drugi princip novog svetskog upravljaštva referira na 2) demokratiju kao zakonom garantovanu vlast naroda - a Rusija i Kina istovremeno akcenat stavljaju na činjenicu kako ne postoji jedinstveni standard demokratskog modela zbog čega je neophodno poštovati zakonita prava suverenih država da samostalno određuju svoj put razvoja. Ili, još preciznije, ističe se kako je mešanje u unutrašnjne stvari suverenih država pod izgovorom „širenja demokratije“ nedopustivo u civilizovanom svetu. Treći princip poretka za 21. vek je 3) međunarodno pravo kao preduslov razvoja čovečanstva i središnja uloga Povelje UN dok se sledeći momenat tiče 4)  multilateralne saradnje koja je neophodna za uspostavljanje ravnopravnosti a u svrhu očuvanja mira i strateške stabilnosti. Najopštiji cilj koji su Rusija i Kina promovisale zajedničkim stavom o pitanjima svetskog upravljanja u savremenim uslovima je zbližavanje zemalja sveta namesto konfrontacije. Štaviše, svi navedeni elementi korespondiraju upravo sa rehabilitacijom izvornih evropskih principa i vrednosti: ljudskih prava, demokratije, slobode, ravnopravnosti, pravde i dijaloga. Ipak, prema većini relevantnih procena, politički partneri Rusije i Kine u ovoj borbi za poredak 21.veka verovatno neće biti EU već pojedinačne evropske zemlje koje se vode vitalnim nacionalnim i opštim interesima.

Srpska se u novom „sukobu civilizacija“ nedvosmisleno opredelila za srpske i izvorne evropske principe koji se sada prevashodno brane na Istoku i zato je postala svetionik srpstva 21.veka.

U isto vreme, Kisindžer je skrenuo pažnju kako ceo svet može ući u opasno razdoblje kakvo je prethodilo Prvom svetskom ratu – ukoliko SAD ne postignu sa Kinom sporazum o novom svetskom poretku koji će da garantuje stabilnost.[7] Naime, u Chatham HouseKisindžer je posebno upozorio kako je stanje u Evropi upravo kao pred Prvi svetski rat te kako je situacija i znatno opasnija obzirom da visoko tehnološko naoružanje može dovesti do sukoba većih razmera.  

U ovom svetlu, pitanje srpskog svetai središnje uloge Srpske u njemu – poprima jasnije obrise. Jer, Srpska se u novom „sukobu civilizacija“ nedvosmisleno opredelila za srpske i izvorne evropske principe koji se sada prevashodno brane na Istoku i zato je postala svetionik srpstva 21.veka. Štaviše, ovo opredjeljenje protkala je i u potpisivanju i zahtevu za poštovanjem izvornog Dejtonskog sporazuma jer ovaj sporazum kao društveni ugovor ne samo da prepoznaje konstitutivnu ulogu entiteta kao krajnjih nosilaca političkih subjektiviteta već se u njemu sasvim precizno ističe kako će „sve strane u potpunosti poštovati suverenu jednakost jedna druge“ (Član 1). S tim u vezi, politički prostor demokratskog suvereniteta prema Dejtonskom sporazumu upravo je prostor decentralizacije, najvišeg stepena autonomije entiteta i njihovog sopstvenog političkog upravljanja te se tako pojavljuje kao sasvim u skladu sa savremenim političkim tendencijama 21.veka.[8] Ali, paralelno, ukoliko ubrzo osnovni principi Dejtonskog sporazuma ne zažive u realnosti referendum kao najuzoritiji politički izraz prave demokratije ne samo da je legitiman već je praktično i jedini put za očuvanje subjektivnosti i vitalnosti.

Mera u kojoj u Srbiji i Crnoj Gori u vremenu koje je pred nama bude političke vrline i hrabrosti da se više ne stoji na bespuću svetsko-političke vetrometine već da se krene putem političkog subjektiviteta biće mera i patriotizma i pogleda na jedinstveni srpski svet. A Srpska će, u svakom slučaju – biti više od Srpske.

Najzad, ali ne i najmanje važno, o središnjoj ulozi Srpske za srpski svet, za ceo Balkan i za Evropu koja se rađa – kao i o isprepletenosti njenog spoljnopolitičkog opredjeljenja i njene suverenosti – svedoče i velika politička kriza u Crnoj Gori kao i trenutne rasprave u Srbiji. U oba slučaja, inmediasres, našlo se pitanje „genocidnosti“ Srba, jednom kroz ponovno političko aktiviranje pitanja Srebrenice i drugo uz već očiglednu kulminaciju u liku Šiba apropos NATO agresije na Srbiju. Ovo su osnovni razlozi zbog čega je pravilno srpsko istorijsko razumevanje devedesetih – i od strane onih koji su se iz najboljih namera tada ipak našli na pogrešnoj strani istorije – od suštinskog značaja. I zbog čega je neraskidivo povezano sa spoljnopolitičkim pravcem i suverenitetom. Ili – još preciznije i dramatičnije – mera u kojoj u Srbiji i Crnoj Gori u vremenu koje je pred nama bude političke vrline i hrabrosti da se više ne stoji na bespuću svetsko-političke vetrometine već da se krene putem političkog subjektiviteta biće mera i patriotizma i pogleda na jedinstveni srpski svet. A Srpska će, u svakom slučaju – biti više od Srpske. Jer već to i jeste.

 (autor je član Senata Republike Srpske i viši naučni saradnik Instituta za političke studije u Beogradu) 

 


[2] Opširnije o razlici „evrokratije“ i „evropskih naroda“ videti: Bogdana Koljević, Dijego Fuzaro, Ustanak evropskih naroda, Filip Višnjić, Beograd, 2016.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner