Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Republika Srpska – vitalnost opstanka u okruženju evropskih integracija
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Republika Srpska – vitalnost opstanka u okruženju evropskih integracija

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Samardžić   
četvrtak, 27. januar 2011.

Protokom vremena i produbljivanjem unutrašnje krize Evropske unije realni izgledi država tzv. zapadnog Balkana da pristupe ovoj organizaciji postaju sve manji. No, bez obzira na objektivno smanjeni kapacitet prijema novih država članica, zajednička spoljna politika EU nesmanjenim žarom učestvuje u rešavanju unutrašnjih i međususedskih pitanja u našem regionu, pri čemu izgledi za prijem u EU još uvek igraju ulogu važne poluge ove spoljne politike. Tu su na specifičan način isprepletene nadležnosti proširenja EU u liku odgovarajućeg komesarijata Evropske komisije, s jedne, i nadležnosti zajedničke spoljne i bezbednosne politike EU koje sada obavlja visoki predstavnik EU za datu oblast uz pomoć svoje nove diplomatske službe, s druge strane. Ma koliko da je reč o formalno različitim i odvojenim resorima, oni će punim kapacitetom učestvovati u rešavanju teških političkih pitanja u regionu, ali uvek sa otvorenim obećanjem prijema.

Od svog osnivanja na osnovu dejtonskog Mirovnog sporazuma (1995) Bosna i Hercegovina predstavlja stalnu temu sinhronizovanog delovanja pomenuta dva resora u sistemu vlasti EU. Kada je već propala njena misija sprečavanja rata početkom 1992. godine, i posle troipogodišnje pauze u delovanju, EU je dobila novi međunarodni zadatak da očuva ovu ratnu tvorevinu i pomogne njen mirnodopski razvoj. Čim je formulisala svoju trajniju strategiju prema zemljama tzv. zapadnog Balkana (1999) u vidu Procesa stabilizacije i pridruživanja (PSP), EU je u taj proces uključila i BiH.

Ukoliko želi da nepovratno i što brže krene putem evropskih integracija, BiH mora da prihvati inicijativu same EU i sprovede ustavne promene koje bi značile izmenu državnog uređenja, jer, kako god bilo, time bi se jedno nefunkcionalno uređenje transformisalo u funkcionalno, bez čega nema evropskih integracija. Drugim rečima, građani BiH stavljaju se pred jednostavnu dilemu: da li hoće ili neće svoju državu u Evropskoj uniji.

I Osporavanje

Danas zvaničnici EU, zajedno sa zvaničnicima Sjedinjenih Država, tvrde da je BiH nefunkcionalna država i da se mora centralizovati kako bi lakše i efikasnije ispunjavala uslove na svom kretanju ka EU. Tokom jeseni 2009. godine EU i SAD su sinhronizovano nastojale da nametnu ustavne promene koje bi izmenile državno uređenje BiH i od jednog saveza dva entiteta i tri naroda stvorile manje-više decentralizovanu unitarnu državu. Samo su čvrst otpor i političko jedinstvo oko ovog pitanja unutar Republike Srpske sprečili ovu spoljnu intervenciju u ustavni poredak BiH. Drugi entitet, Federacija Bosna i Hercegovina, i druga dva konstitutivna naroda, Bošnjaci i Hrvati, bili su spremni na ovakvu vrstu promena, iako svaki od ovih naroda na svoj način. Posle odlučnog odbijanja ove inicijative za ustavne promene u Republici Srpskoj, pritisci ove vrste, bilo iz inostranstva bilo unutar zemlje, nešto su smanjeni, ali ne treba očekivati da će dva međunarodna činioca, EU i SAD, i posebno jedan unutrašnji, bošnjački politički faktor, odustati od svojih namera usmerenih na ustavnu centralizaciju BiH.

Za nezainteresovanog posmatrača prilika u BiH ovde ne bi trabalo da bude većih dilema. Ukoliko želi da nepovratno i što brže krene putem evropskih integracija, BiH mora da prihvati inicijativu same EU i sprovede ustavne promene koje bi značile izmenu državnog uređenja, jer, kako god bilo, time bi se jedno nefunkcionalno uređenje transformisalo u funkcionalno, bez čega nema evropskih integracija. Drugim rečima, građani BiH stavljaju se pred jednostavnu dilemu: da li hoće ili neće svoju državu u Evropskoj uniji.

Kada se pitanje ustavnog statusa i uređenja BiH pojednostavi na ovakav način, onda je reč o samo dva moguća pristupa: ili je dijagnostičar totalni nepoznavalac prilika u ovoj zemlji, ili je reč o političkoj zloupotrebi evropskih integracija kao sredstvu za nametanje određenih rešenja iza kojih ne stoji osnovna politička saglasnost. O kojoj saglasnosti je reč? O onoj koja stoji u osnovi nastanka ove državne tvorevine, sadržane u dejtonskom Mirovnom sporazumu i Ustavu BiH kao integralnom delu tog sporazuma. Ta formula saglasnosti nije tako jednostavna kao što na prvi pogled može da izgleda, posebno u naknadnom tumačenju onih koji bi da menjaju ustavom utvrđeno državno uređenje BiH.

Mere koje je preuzimao Ustavni sud BiH (sa prevalencijom međunarodnih sudija ako bi obezbedili podršku samo dvoje od šest domaćih sudija), a posebno mere visokog međunarodnog predstavnika, trebalo je da u određenom vremenu obave ovaj poduhvat prevođenja BiH iz saveza dve države u državu dve provincije i još mnogo čega drugog.

Da podsetimo: današnja, takozvana dejtonska, BiH je rezultat građanskog rata od 1992. do 1995. godine. Saglasnost o njenom nastanku imala je više odvojenih faza, a subjekti te saglasnosti bili su narodi koji u njoj žive i teritorijalne jedinice-države koje su u ratu nastale na bazi političke volje tri naroda. Najpre je srpski narod osnovao Republiku Srpsku januara 1992. godine, a potom su predstavnici hrvatskog i bošnjačkog naroda u Vašingtonu osnovali Federaciju Bosnu i Hercegovinu marta 1994. godine. U trećoj fazi, uz značajno posredovanje velikih sila i učešće državnih predstavnika dve susedne države, Srbije i Hrvatske, mirovnim sporazumom stvorena je Bosna i Hercegovina, čiji je ustav utvrdio njen sastav (dva entiteta), uređenje i način izmene samog ustava.

Tokom petnaest godina svog života ova državna tvorevina, koja ustavno gledano predstavlja savez dve državne tvorevine, nije dobro funkcionisala ni u jednom svom segmentu. Jedno tendenciozno objašnjenje ove disfunkcionalnosti gotovo da je prethodilo njenom realnom životu. Još i pre konstituisanja prvih ustavnih institucija, standardna sentenca ovog objašnjenja glasila je: dejtonski sporazum je bio akt o obustavljanju rata, ali taj instrument, zajedno sa Ustavom BiH kao njegovim integralnim delom, nije dovoljan za funkcionisanje BiH u miru. Stoga nju treba što pre reformisati i to permanentno sve dok ne postane suprotnost ustavnim rešenjima iz Dejtona.

Mere koje je preuzimao Ustavni sud BiH (sa prevalencijom međunarodnih sudija ako bi obezbedili podršku samo dvoje od šest domaćih sudija), a posebno mere visokog međunarodnog predstavnika, trebalo je da u određenom vremenu obave ovaj poduhvat prevođenja BiH iz saveza dve države u državu dve provincije i još mnogo čega drugog. Pojednostavljenje funkcionisanja trebalo je postići usložnjavanjem konstitutivne formule države, gde su konstituensi trebalo da postanu narodi nezavisno od toga u kom entitetu žive njihovi pripadnici, građani kao pojedinci, razne manjine u skladu sa principom nediskriminacije i ko zna ko još, samo na štetu entiteta kao jedinih dejtonskih konstituenasa.[1]

Drugim rečima, međunarodni faktor, a to u ovom slučaju znači zapadne sile i u nešto manjoj meri islamski svet, nije dopustio da poredak ustanovljen ustavom bar pokuša da funkcioniše na osnovu ustavnih načela, institucija i procedura. Naprotiv, dva isturena organa međunarodnog upravljanja, Ustavni sud i naročito visoki predstavnik, bili su do te mere hiperaktivni da je posle petnaest godina državni poredak u velikoj meri izgubio svoj prvobitni ustavni lik. Ustavni sud doneo je nekoliko presuda koje su zadrle u samo jezgro prvobitnog ustavnog sporazuma.[2] Ali, daleko veće posledice po ustavni poredak imale su mere Visokog predstavnika kojima je došlo do prenosa 53 pojedinačne nadležnosti sa entiteta na zajedničke organe vlasti. Tome treba dodati i 320 akta sa zakonskom snagom za celu BiH koje je, prekoračujući svoja ustavna ovlašćenja, doneo ovaj međunarodni organ.[3]

IIVitalnost i pokušaj spoljnog udara

Život je, međutim, išao svojim tokom. Entiteti su živeli svoj manje-više odvojen život, sem koliko se moralo zajedno, što legalno što na silu. U tom sveopštem paralelizmu, Republika Srpska se polako izdvajala boljom unutrašnjom organizovanošću i većim privrednim razvojem. Takav ishod u ovih petnaest godina može delovati iznenađujuće budući da su međunarodni činioci, dakle zapadni i islamski svet, i u političkom i u privredno-investicionom pogledu preferirali Federaciju, a defavorizovali Republiku Srpsku. Rezultat je bio dijametralno suprotan od namere i očekivanja. Na jednoj, favorizovanoj strani, potpuna politička i institucionalna disfunkcionalnost i privredna zavisnost, na drugoj, ciljno ugrožavanoj srani, političko stabilizovanje i znaci privrednog oporavka.

Petnaest godina dejtonske BiH pokazalo je u kom pravcu bi se mogle vršiti reforme sistema ako je osnovni cilj sadržan u dobroj funkcionalnosti ovog državnog saveza. Trebalo se, najpre, reformski fokusirati na izrazito nefunkcionalan deo saveza, a to je Federacija.

Petnaest godina dejtonske BiH pokazalo je u kom pravcu bi se mogle vršiti reforme sistema ako je osnovni cilj sadržan u dobroj funkcionalnosti ovog državnog saveza. Trebalo se, najpre, reformski fokusirati na izrazito nefunkcionalan deo saveza, a to je Federacija. Da li je podela na deset kantona najracionalnija; da li svaki kanton mora da ima sve organe vlasti, od skupštine i vlade sa ministarstvima do sudova; da li federalni nivo vlasti mora da ima toliki aparat, itd. Potom je trebalo ostaviti na snazi režim izvornog ustavnog rešenja za zajedničke nadležnosti i organe, i proveriti u vremenu da li on kao takav ispunjava svoje ustavne ciljeve i obaveze, pa tek onda ustavnim postupkom vršiti promene i preinačenja koja mogu doprineti većoj efikasnosti odlučivanja. Ukratko, trebalo je dati šansu mirovnom sporazumu i njegovom ustavnom ekvivalentu, a ne odmah se ostrviti na Republiku Srpsku sa viškom revanšističke ostrašćenosti.

Više je nego očigledno da je za opstanak Federacije BiH neophodan novi politički dogovor predstavnika hrvatskog i bošnjačkog naroda, što bi proishodilo novim ustavnim sporazumom. Ali, to je izostalo iz prostog razloga što je sveprisutni međunarodni činilac, čiji predstavnici dolaze iz zapadnog i islamskog sveta, stalno davao izglede Hrvatima i Bošnjacima da svoje unutrašnje probleme u Federaciji mogu rešiti na račun Republike Srpske. Pri tome je Bošnjacima stalno stavljana u izgled ekstraustavna centralizacija, a Hrvatima takođe ekstraustavan treći entitet. Obe operacije, međutim, mogle bi se sprovesti samo na račun Republike Srpske, dakle jedinog funkcionalnog elementa u državnom savezu.

Centralizacija bi podrazumevala dalji i znatniji prenos nadležnosti sa entiteta na zajedničke organe vlasti, što bi značilo ispražnjenje Republike Srpske od funkcija koja sada poseduje i koje sve efikasnije obavlja. Takav postupak, dalje, zahtevao bi drugačiju institucionalnu strukturu zajedničkih organa, njihova nova i veća ovlašćenja i drugačije postupke odlučivanja. Naravno, tako nešto bi zahtevalo i drugačiji izborni postupak za izbor tih organa, njihovo ne samo drugačije legalno okruženje već i druge izvore njihove legitimnosti. Sve to dovelo bi do stanja da organi koje treba da opslužuju dva entiteta postanu pravi centralni organi vlasti. Ali, u čiju korist bi oni to činili, postaje manje jasno, sem što je sasvim izvesno da to nikako ne bi bilo u korist Republike Srpske i srpskog naroda u BiH.

S druge strane, stvaranje trećeg, hrvatskog, entiteta takođe bi zahtevalo velike intervencije u institucionalnu strukturu BiH, a njeno funkcionisanje učinilo isto tako rizičnim za Republiku Srpsku kao i u slučaju centralizacije. Na prvi pogled izgleda da bi trojna struktura zajedničkih organa bila veći garant konsenzualnom karakteru državnog saveza budući da je takvo rešenje najoptimalniji izlaz za nezavidan položaj brojno manjinskih Hrvata u Federaciji. Ali, pri drugačijoj političkoj konstalaciji ova trojna konfederacija lako bi se mogla pretvoriti u svojevrstan personalizovani federalizam imajući u vidu važeću odluku visokog predstavnika o konstitutivnosti sva tri naroda u oba entiteta, a perspektivno i u sva tri. Takva situacija faktički je bila na snazi od prvih slobodnih zbora u BiH novembra 1990. do izbijanja rata aprila 1992. godine. Poznato je da su srpski predstavnici u tadašnjim centralnim organima vlasti stalno bili nadglasavani od strane muslimansko-hrvatske koalicije, što je izazvalo njihovu opštu političku apstinenciju, ali i razvoj događaja koji je doveo do rata, dejtonskog mira i važećeg ustava. Nije sporno da bi Srbi ovoga puta dobili veće garancije protiv preglasavanja u stvarima od njihovog vitalnog državnog interesa. Ali je, takođe, sasvim sigurno da bi u dugoročnije zavisnoj BiH, posebno pod pritiskom evropskih integracija koje bi bile uslovljene odgovarajućim centralizacijama, s vremenom bila formirana stabilna bošnjačko-hrvatska koalicija sa stalnim zahtevima za „racionalizacijom“ i „funkcionalizacijom“ sistema upravljanja.[4]

Združena spoljna intervencija SAD i EU na ustavni sistem BiH sa više verzija tzv. butmirskih paketa opredelila se nedvosmisleno za centralizaciju ovog državnog saveza. Predložen je veći broj novih nadležnosti na nivou saveza – odbrana i obaveštajni poslovi, migracije, jedinstveni sistem indirektnih poreza, međunarodni transport, ali i tako neodređena „nadležnost“ kao što su „sva pitanja pristupanja EU“. Pored toga, predloženo je uvođenje podeljenih nadležnosti zajedničkog i entitskog novoa vlasti – unutrašnja bezbednost, oporezivanje, izborni proces, pravosuđe, poljoprivreda, nauka i tehnologija, životna sredina i lokalna samouprava.

U skladu sa ovakvom centralizacijom nadležnosti predložena je temeljna reforma zajedničkih institucija, načina njihovog izbora i postupaka donošenja odluka. Dom naroda, kao gornji dom današnje dvodomne skupštine, sveo bi se na posebnu sednicu naročito izabranih delegata donjeg, Predstavničkog doma, sa zadatkom da kontroliše delovanje donjeg doma iz ugla interesa tri naroda. Ali, ne samo da ovaj dom više ne bi imao mogućnost uporednog većanja o predlogu odluke, već bi mu i bila uskraćena mogućnosti vraćanja odluka Predstavničkom domu ili njihovog vetoiranja. Prema američko-evropskom predlogu ostalo bi mu samo pravo da pokrene postupak pred Ustavnim sudom.

Nadalje, Predstavnički dom bi udvostručenjem broja poslanika dobio sve značajniju i samostalniju zakonodavnu ulogu sa sve slabijim mehanizmima zaštite interesa entiteta. Najzad, današnje Veće ministara pretvorilo bi se u Vladu sa većim brojem ministarstava, među kojima bi ministarstvo spoljnih poslova preuzelo od sadašnjeg Predsedništva sve funkcije u oblasti međunarodnih odnosa.

IIIUkidanje kroz mantru evropskih integracija

Ukratko, američki i evropski samozvani ustavotvorci BiH pokušavaju da ovu državu sačine onakvom kakvu je sami zamišljaju i kakva im je potrebna, apstrahujući u potpunosti od suštinskih karakteristika i društva i države. Takav postupak navodi na velike sumnje u pogledu proklamovanih ciljeva ustavne reforme u BiH. Reč je, da podsetim, o evropskim integracijama zbog kojih bi, navodno, BiH trebalo da bude temeljno reformisana.

Najpre, krajnje je neobično da se jednoj državi, koja je potencijalni kandidat za članstvo u EU, tako doslovno i otvoreno spolja nameće novo državno uređenje. Američki i evropski autori predloga promena nisu u Butmir doneli samo generelne ideje o pravcima reforme ukupnog sistema vlasti radi njegovog efikasnijeg funkcionisanja, već detaljan i normiran predlog promena najvećeg i najvitalnijeg dela tog ustavnog poretka. Kako god da se stvar dalje odvijala, čak i uz marginalnu pretpostavku da politički uspe, sam postupak nije obećavao ništa bolje od savremene kolonizacije.

Razume se, proces evropskih integracija dosad, ne računajući srpsku pokrajinu Kosovo i Metohija, nije imao obeležja kolonizacije, iz prostog razloga što su države nečlanice slobodnom voljom odlučivale da li će i u kojoj meri ulaziti u ovaj proces. Ali, pomenuto Kosovo, dakle i Srbija, s jedne, i BiH s druge strane imaju ovde jedan zajednički imenilac. U ovim slučajevima evropskim integracijama dobrim delom upravljaju Sjedinjene Države, a EU tek u sadejstvu sa njima. SAD ovde deluju na način konstruisanja države (Building the Nation), dok EU, sledeći napredak u ovom primarnom procesu, primenjuju svoje kriterijume, mere i postupke u skladu sa politikom stabilizacije i pridruživanja. Ovakva podela uloga između dva međunarodna igrača, od kojih je jedan (SAD) više kreativan, a drugi (EU) više reproduktivan, čvrsto je posredovana jednom naročitom politikom za koju je zadužena samo EU. To je politika uslovljavanja. Kako se s vremenom pomerala od relativno egzaktne politike (koju predstavljaju kriterijumi iz Kopenhagena, 1993) ka sve više politički bezobalnim uslovima (nova generacija uslova izrađena u politici EU prema Srbiji), politika uslovljavanja se pretvorila u bič Božji prema političkim i kulturnim elitama pomenutih država. To iz prostog razloga što prema američkim merilima, koja su ovde jedina merodavna, proces building the nationu ova tri slučaja – BiH, Srbija i Kosovo – najsporije napreduje.

Američki i evropski samozvani ustavotvorci BiH pokušavaju da ovu državu sačine onakvom kakvu je sami zamišljaju i kakva im je potrebna, apstrahujući u potpunosti od suštinskih karakteristika i društva i države.

Zapravo, za SAD i EU ova tri slučaja predstavljaju geopolitičko pitanje, koje se njihovim tzv. građanima prikazuje kao pitanje evropskih integracija budući da je perspektiva članstva u EU ostala kao još jedini opijumski mamac pomoću koga bi se geostrategija dominacije mogla mirno sprovoditi. Pri tome, preciznije bi bilo reći da je ovde reč samo o geopolitici SAD budući da se tako nešto kao geopolitika teško može pripisati EU. U datom slučaju ona je samo sprovoditelj geopolitičkih interesa SAD, što je, opet, teško bez ostatka reći za celu EU budući da ovde aktivno učestvuju samo neke njene države članice. Ali, i ovaj spontani i bezstrateški aktivizam EU na tzv. zapadnom Balkanu morao se odraziti na njenom unutrašnjem planu kada je reč o njenom autohtonom uticaju na područja Evrope na koja se Unija još nije proširila. Naime, politika proširenja, koja je nekada bila nastavak politike unutrašnje integracije EEZ/EU na druge zemlje, sada je postala gotovo isključivi predmet spoljne i bezbednosne politike EU. Samo što ova, za razliku od negdašnje politike unutrašnje integracije EEZ/EU, od svojih početaka beleži uglavnom lutanja i neuspehe. Ali, promena o kojoj je reč za države zapadnog Balkana znači pre svega to da u njihovom pridruživanju i pristupanju EU neće biti odlučujuća njihova uspešna politika evropskih integracija (da to povežemo sa kriterijumima iz Kopenhagena, 1993), već pre njihovo uspešno prilagođavanje različitim političko-bezbednosnim zahtevima čiju prirodu i meru određuju primarno SAD a ne EU.

Priroda butmirske inicijative jasno govori da ustavne promene koje su postale trajno aktuelna tema u BiH nemaju ničeg zajedničkog sa evropskim itegracijama. Radi se, naprosto, o politički perfidnom procesu ukidanja Republike Srpske kao osnovnoj fazi u procesu building the/new nation za šta evropske integracije treba da posluže samo kao udica bez mamca. Jer, da nije tako, EU bi morala da nastupa sasvim drugačije od njene sadašnje prakse.

Kao prvo, ona bi u ovoj stvari morala da vodi samostalnu politiku, a ne onu koju primarno kreiraju SAD. Ne bi joj, kao što je sada slučaj, primarni cilj bio promena državnog uređenja, već bi svoju politiku proširenja, kada bi ona bila deo njene unutrašnje integracione politike, primenjivala na državu kakva jeste a ne kakva bi po nečijim eksternim zamislima trebalo da bude. Na strani BiH politika stabilizacije i pridruživanja bi, u tom smislu, bila sprovođena u postojećem ustavnom režimu, sa podelom nadležnosti, obeveza i odgovornosti kako to važeći ustav nalaže i raspodelom ovlašćenja među entitetskim i zajedničkim institucijama kakva je predviđena temeljnim sporazumom kojim je ova država uopšte uspostavljena.

Okrenutost EU svojim velikim unutrašnjim pitanjima u dogledno vreme može izazvati krajnje pogrešnu reakciju njenih donosioca odluka u oblasti spoljne i bezbednosne politike kada je reč o BiH. Saznanje da se zbog unutrašnjih prilika u EU Bosni više ne može poklanjati tolika pažnja, energija i naročito strpljenje (ako je ovako nečega ovde uopšte bilo) može da izazove ne tako retku političarsku iluziju da proces (centralizacije BiH) može i treba da se ubrza kako bi se samo pitanje što pre okončalo.

Umela je EU da vodi i politiku dvostrukog koloseka i kada nije morala, što se pokazalo na primeru pridruživanja Srbije i Crne Gore. Zvanični razlog je bio sličan onom koji se sada navodi za temeljno reformisanje BiH: nefunkcionisanje zajedničkih institucija. U slučaju BiH se, međutim, primenjuje drugi recept – centralizacija, što je neuporedivo sa slučajem Srbije i Crne Gore, gde je uz posredovanje EU izvršena ustavna konfederalizacija države. Ali, dok je u ovom slučaju EU mirno gledala kako Crna Gora otvoreno ignoriše i svoje minimalne obaveze iz Ustavne povelje i ciljno sabotira proces pridruživanja državne zajednice, u slučaju BiH Evropska unija radi na tome da se ukine Republika Srpska. Ne treba biti ciničan i tražiti od EU da sada postupi isto kao i u slučaju Srbije i Crne Gore i da ponovi svoj tadašnji ad hoc izum – dvostruki kolosek za Republiku Srpsku i Federaciju, premda bi se za to našlo više razloga nego u originalnom slučaju. Dovoljno je samo da poštuje Ustav BiH i da politiku stabilizacije i pridruživanja sprovodi sa svom strogošću i preciznošću kakvu nalažu kriterijumi iz Kopenhagena i bogato iskustvo iz prakse pridruživanja velikog broja zemalja.

Danas, kada je Evropska unija angažovana svojom velikom unutrašnjom krizom, ona je sve teže u stanju da održava privid izglednosti pristupanja njenim redovima kao značajnu polugu svoje spoljne politike na tzv. zapadnom Balkanu. Za BiH i Republiku Srpsku ova činjenica dužeg trajanja i trajnijeg važenja može imati značaj dvoseklog mača. To, s jedne strane, za EU može da znači veći stepen prihvatanja realnosti u BiH, ali i realnosti u odnosima EU i BiH. Kao pretežno evropski problem BiH bi imala šanse da opstane kao država pod uslovom da prihvati optimalan značaj dejtonskog sporazuma koji garantuje najvišu vrednost kolektivnog života, a to je mir. To bi za sve političke aktere u BiH značilo primarnu okrenutost sebi i svojim unutrašnjim a zajedničkim problemima sa minimalnom ali realnom, a ne maksimalnom a zapravo manipulativnom, evropskom perspektivom. Ta strana mača u pomenutoj metafori sasekla bi propagandnu utopiju evropskih integracija zato što se iza nje krije drugačija stvarnost, a to je prekookeanski državni inženjering u službi geopolitičkih ciljeva SAD.

Druga strana ovog dvoseklog mača usmerena je na sam život kao i toliko puta u novijoj istoriji BiH. Okrenutost EU svojim velikim unutrašnjim pitanjima u dogledno vreme može izazvati krajnje pogrešnu reakciju njenih donosioca odluka u oblasti spoljne i bezbednosne politike kada je reč o BiH. Saznanje da se zbog unutrašnjih prilika u EU Bosni više ne može poklanjati tolika pažnja, energija i naročito strpljenje (ako je ovako nečega ovde uopšte bilo) može da izazove ne tako retku političarsku iluziju da proces (centralizacije BiH) može i treba da se ubrza kako bi se samo pitanje što pre okončalo. Iako je reč o stilu vođenja inostranih poslova koji je više karakterističan za Amerikance nego za Evropljane, prisustvo ovih prvih u BiH je toliko dugo i po posledicama tako značajno da ne bi bilo čudno da i evropski donosioci odluka pokušaju da imitiraju svoje prekookeanske uzore. Tim pre što se odluka o ubrzanju ne bi donela bez američkog uticaja, pa možda i odlučujućeg. Tako nešto bi ugrozilo sam Dejtonski sporazum a da mu se ne bi našao odgovarajući supstitut. Politički gledano, našli bismo se u preddejtonskoj situaciji u kojoj bi kao i 1992. godine EU sasvim ispala iz igre, a SAD ponovo sama zavladala situacijom. Bio bi to stvarni kraj Bosne i Hercegovine i, što je daleko manje važno, bilo kakve uloge EU u ovoj državi.

IV Ka zaključku

Pošto je ovde reč pre svega o sudbini Republike Srpske, važno je naglasiti da ona već godinama nalazi značajnu unutrašnju energiju kojom se odupire američko-evropskom državnom inženjeringu. Danas se može reći da je to još jedini preostali primer u regionu. To, nažalost, samo znači da će bez određenih promena u regionu položaj Republike Srpske bivati sve težim.

U tom pogledu, najznačajniji je državni stav Srbije. On je i danas na površini povoljan po opstanak Republike Srpske, ali ovde postoji jedan suštinski problem. Srbija je u ovom trenutku država koja se sudbinski vezala za evropske integracije, pri čemu ovaj izraz za Srbiju nema bitno drugačije stvarno značenje u poređenju sa Bosnom i Hercegovinom. Šta smo rekli za EU i njen odnos prema BiH važi u osnovi i za njen odnos prema Srbiji. Evropske integracije više predstavljaju jedan mehanizam spoljne politike EU prema obema nego realni proces pristupanja i jedne i druge Evropskoj uniji. U takvoj situaciji Srbija sve i da hoće da pomogne u održanju Republike Srpske to ne može, iz prostog razloga što je sebi vezala ruke za tako nešto. Kratko rečeno, ona je sebe učinila isuviše podložnom širokom političkom uslovljavanju od strane EU da bi na ubedljiv način istrajala u tako autentičnom političkom pregnuću kao što je bezuslovna podrška Republici Srpskoj. Ovakva slika, ma koliko realna, ne ostavlja mesta nekakvim fatalističkim zaključcima. Sama slika postala je poslednjih godina toliko nestabilna da pouzdani zaključci čak ni o bliskoj budućnosti naprosto nisu mogući. I to je dobro. Jedina nepromenljiva i sigurna stvar u domaćem, tj. regionalnom, odsečku slike ovog nestalnog sveta, jeste jednodušna volja Srba iz Republike Srpske u pogledu odbrane svoje države ma koliko ona bila nepotpuna i slaba u poređenju sa prisutnom silom međunarodnog uticaja. Ako je to realna istorijska supstanca koja je stvorila Republiku Srpsku i održala je u daleko težim okolnostima, ne treba sumnjati u njeno prisustvo i u vremenu koje dolazi.

(Izlaganje na skupu „Petnaest godina Dejtonskog mirovnog sporazuma")


[1] Ovaj stav (entiteti kao jedini dejtonski konstituensi) ne negira ustavnu činjenicu da su i tri naroda u BiH konstituensi, samo na način koji je utvrdio Ustav eksplicitnim stavom da se BiH sastoji od dva entiteta, Republike Srpske i Federacije BiH. Vid. Ustav BiH, čl. I, t. 3.

[2] Odluka o konstitutivnosti tri naroda u sva tri entiteta (2000. godine), Odluka o državnim simbolima Republike Srpske (2001. godine).

[3] Poslednji u ovom velikom nizu je Odluka visokog predstavnika o poništenju Zakona o imovini Republike Srpske doneta pred sam kraj 2010. godine. Usledila je izjava predsednika RS da njeni organi neće sprovoditi tu odluku VP, jer je ona protivustavna. U skladu sa time ni Službeni glasnik RS nije objavio ovu odluku. „Politika“, 3. januar, 2011.

[4] Danas se od pojedinih političara Republike Srpske može čuti pozitivan glas na zahteve jednog dela hrvatskih predstavnika (oličenih u HDZ) usmerene na stvaranje trećeg entiteta. To je, međutim, kratkovida politika, koja vidi samo neposredne političke prednosti realne konstelacije u kojoj hrvatski predstavnici ne prihvataju bošnjačke zahteve za centralizacijom. Ako ostavimo po strani činjenicu da je hrvatski politički korpus u dejtonskoj BiH oduvek imao dve politike – centralizaciju i treći entitet – nije jasno šta bi Republika Srpska dobila stvaranjem hrvatskog entiteta. Ako neko misli da bi se time trajno otklonila opasnost od centralizacije, vara se već na srednji rok budući da će već u narednom koraku EU tražiti upravljačku centralizaciju sistema zarad efikasnijeg ispunjavanja uslova pridruživanja. Takve mere podjednako bi prihvatili i bošnjački i hrvatski entitet i tada bi srpski upao u klopku koja se zove trajna manjinska pozicija. Već smo pomenuli da je takva konstelacija postojala pre izbijanja rata u prethodnoj BiH.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner