Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Ustavnosudska prevara stoleća (I)
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Ustavnosudska prevara stoleća (I)

PDF Štampa El. pošta
Milan Blagojević   
utorak, 13. oktobar 2020.

Mada je posvećen sasvim drugom pitanju, počeću ovaj tekst činjenicom koja na prvi pogled nema veze sa tim pitanjem. Naime, svima nam je dobro poznato da su NATO i EU (jednom riječju Zapad) krajem devedesetih godina 20. vijeka izvršili zločin protiv mira agresijom na tadašnju SR Jugoslaviju, nakon čega je došlo do okupacije i otimanja Kosova i Metohije, a potom i do razaranja te države.

Te zločinačke aktivnosti dovešće i do mentalnog razaranja stanovništva, prije svega srpske populacije, zbog čega ugledni britanski analitičar dr Markus Papadopulos s pravom konstatuje da je: „Još od svrgavanja Slobodana Miloševića, koje je Zapad orkestrirao kroz Otpor, Srbija država klijent Zapada, posebno pod kontrolom Amerike, Britanije, Evropske unije i NATO-a. Shodno tome, predsednike i premijere, zajedno sa drugim visokim pozicijama moći, u Srbiji biraju zapadni gospodari zemlje. Zapad – SAD, Velika Britanija, EU i NATO – prodro je u sve aspekte života u Srbiji, kao i u Crnoj Gori, uključujući politiku, ekonomiju, državnu službu, medije, akademiju, vojsku i crkvu.“

Ovo svojevrsno materijalno i mentalno ruiniranje srpskog naroda, izvršeno najprije agresijom NATO-a, a potom i indoktrinacijom po obrascu Zapada, biće svojevrsni znak Aliji Izetbegoviću da se 1998. godine kao tadašnji član Predsjedništva BiH obrati zahtjevom Ustavnom sudu BiH za ocjenu ustavnosti pojedinih odredaba Ustava Republike Srpske (koji zahtjev je bio ništa drugo do zahtjev za dekonstrukciju Srpske), te da ubrzo zatim u intervjuu sarajevskom dnevnom listu „Avaz“ otvoreno prizna sledeće: „Za odluku (kojom će se usvojiti taj Izetbegovićev zahtjev – moja opaska) nam je potrebno pet glasova, tri stranca će najvjerovatnije da glasaju za nas, što znači da ćemo da imamo u najgorem slučaju pet glasova.“

Citirane riječi Izetbegovića su svojevrstan dokaz koliko je i on uvidio da je upravo to vrijeme pogodno da podnese navedeni zahtjev. Osim što su bili znaci Izetbegoviću, prethodno rečeno je dalo podstrek i snagama u Ustavnom sudu BiH da preduzimaju aktivnosti za koje se s punim pravom može reći da predstavljaju flagrantnu zloupotrebu službenog položaja sudije, kao krivičnog djela, te teške povrede Ustava BiH, što potvrđuju sljedeći dokazi i argumentacija iz predmeta tog suda broj U 5/98. U tom predmetu Ustavni sud BiH je donio četiri djelimične odluke, od kojih je za ovaj tekst naročito važna treća djelimična odluka broj U 5/98, donesena na sjednici Ustavnog suda BiH održanoj 30.6. i 1.7.2000. godine.

Prva sudijska zloupotreba položaja. Najprije se postavilo pitanje da li sudije tog suda Kasim Begić i Jozef Marko mogu učestvovati u odlučivanju o zahtjevu Alije Izetbegovića, jer je bio postavljen zahtjev za njihovo izuzeće. Njihovo izuzeće je zatraženo jer je Kasim Begić u vrijeme kada je usvajan Ustav Federacije BiH bio predsjednik Ustavno-pravne komisije Parlamenta Federacije BiH koja je predložila amandmane na Ustav Federacije BiH, koje je Izetbegović takođe osporavao u svom zahtjevu za ocjenu ustavnosti. Pored toga, izuzeće sudije Kasima Begića zatraženo je i zato što je bio ekspert u timu Alije Izetbegovića na mirovnim pregovorima u Dejtonu, pa zbog toga nije pravno valjano da osoba povezana na taj način sa Alijom Izetbegovićem odlučuje o Izetbegovićevom zahtjevu. Izuzeće sudije Jozefa Marka je zatraženo jer je bio član radne grupe tzv. „Venecijanske komisije“ koja je Strazburu 27. jula 1996. godine zaključila „Da je sasvim regularno da se Federacija BiH definiše kao entitet Bošnjaka i Hrvata, a Republika Srpska kao nacionalna država srpskog naroda“, a Izetbegović je svojim zahtjevom između ostalog osporavao i te odredbe iz Ustava Republike Srpske, odnosno Ustava Federacije BiH. Navedene činjenice jasno su ukazivale na to da su sudije Begić i Marko trebali biti izuzeti od odlučivanja, s obzirom na očiglednu povezanost sudije Begića sa Izetbegovićem koji je podnosilac zahtjeva o kojem je trebao odlučivati Ustavni sud, dok je sudija Marko u julu 1996. godine kao član navedene komisije već izrekao svoj stav da je pravno valjano da se Republika Srpska definiše kao nacionalna država srpskog naroda, što je Izetbegović osporavao svojim zahtjevom. Međutim, ne samo što ova dvojica sudija nisu bili izuzeti od odlučivanja, već su i glasali kada se odlučivalo o njihovom izuzeću (i glasali su da ne budu izuzeti), čime su presudno doprinijeli da ne budu izuzeti. To je prva teška sudijska zloupotreba u ovom predmetu, jer je očigledno da sudija ne može glasati prilikom odlučivanja o sopstvenom izuzeću.

Druga sudijska zloupotreba položaja. Prethodno iznesene činjenice bile su kriminalan način na koji je, gaženjem prava, omogućeno da prilikom odlučivanja u meritumu po zahtjevu Alije Izetbegovića odlučuju Kasim Begić i Jozef Marko. Jer, da nije preduzeta ta kriminalna aktivnost ne bi došlo do druge sudijske zloupotrebe položaja o kojoj govorim u nastavku, budući da bez sudija Begića i Marka ne bi bilo potrebne većine ni za tu drugu zloupotrebu kojom je Ustavni sud na protivustavan način preuzeo ulogu ustavotvorca.

Naime, u supstancijalnom pogledu ovom trećom djelimičnom odlukom je odlučeno da je neustavna odredba Ustava Republike Srpske (iz člana 1), kojom je Republika Srpska određena kao država srpskog naroda. Osnov za takvu odluku pokušao se pronaći (pravno neuspješno) u preambuli Ustava BiH, pri čemu je to učinjeno od strane manjine sudija, ali je u odluci manjine prikazano kao da je to stav većine sudija Ustavnog suda BiH. S tim u vezi treba imati u vidu da Ustavni sud BiH čine devet sudija, od kojih je dvoje sudija iz Republike Srpske, četvoro sudija je iz Federacije (dvoje Bošnjaka i dvoje Hrvata), te troje sudija stranaca. Za odlučivanje o zahtjevu Alije Izetbegovića bila je potrebna većina od ukupnog broja sudija, to jest pet sudija. Međutim, samo je četvoro sudija u predmetnoj odluci zauzelo stav da preambula Ustava BiH ima normativne iskaze, to jest da sadrži pravno obavezujuća pravila ponašanja, dok je petoro sudija (dvoje Srba, dva Hrvata i jedan inostrani sudija) zauzelo potpuno suprotan (pravno ispravan stav) da navedena preambula ni u jednom svom dijelu nema normativne iskaze, a to znači da ne sadrži pravne norme. Uprkos ovoj činjenici, u konačnoj odluci je prikazano kao da je većina od pet sudija odlučila da preambula Ustava BiH ima pravne norme.

Četvoro sudija koji su smatrali da preambula Ustava BiH sadrži pravne norme i koji su sa tim stavom ostali u manjini pozivali su se na posljednju rečenicu preambule Ustava BiH, u kojoj je napisano da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi, odlučili kako će glasiti Ustav BiH

Četvoro sudija koji su smatrali da preambula Ustava BiH sadrži pravne norme i koji su sa tim stavom ostali u manjini (Kasim Begić, Jozef Marko, Azra Omeragić i Luj Favore) pozivali su se na posljednju rečenicu preambule Ustava BiH, u kojoj je napisano da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi, odlučili kako će glasiti Ustav BiH. Iz ovog dijela preambule htjelo se, pošto o tome nema ni riječi u normativnom dijelu Ustava BiH, izvesti zaključak da riječi „kao konstitutivni narodi“ znače pravnu normu i da ta navodna norma sadrži pravnu obavezu da, na primjer, u Vladi Republike Srpske mora biti određen broj ministara iz reda Bošnjaka i Hrvata, da takva zastupljenost mora postojati i u sudovima u Republici Srpskoj, te da se zakoni ne mogu usvajati samo u Narodnoj skupštini, kao do tada već da se mora osnovati još jedan zakonodavni dom. Dakle, sve to se htjelo izvući kao navodna pravna norma iz inače deskriptivnog iskaza preambule Ustava BiH, u kojem jedino stoji da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi, odlučili kako će glasiti Ustav BiH. Zbog toga je, dakle, najprije zloupotrebom položaja sudije moralo po svaku cijenu biti omogućeno da u odlučivanju u meritumu učestvuju već pomenuti Kasim Begić i Jozef Marko, jer se samo time moglo omogućiti da bude isforsiran stav da je navodno pravna norma inače deskriptivni iskaz „kao konstitutivni narodi“ iz preambule Ustava BiH.

Uprkos navedenim sudijskim zloupotrebama položaja, ipak je za navedeni stav glasalo samo njih četvoro, dok je preostalih pet sudija (Vitomir Popović, Snežana Savić, Mirko Zovko, Zvonko Miljko i Hans Danelius) glasalo da nijedna rečenica iz preambule Ustava BiH, pa time ni riječi „kao konstitutivni narodi“, ne sadrži normativne iskaze, usljed čega ta preambula nema pravnih normi.

Dokaz za sve navedeno jesu izdvojena mišljenja tadašnjih sudija Snežane Savić i Hansa Daneliusa, sa kojima su bili saglasni preostalo troje sudija (Vitomir Popović, Mirko Zovko i Zvonko Miljko). Tako je sudija Savić u njenom izdvojenom neslažućem mišljenju s tim u vezi ukazala na sledeće:

„Obrazloženje odluke (argumentacija) sačinjeno je na polaznoj osnovi da je većina sudija (pet naprema četiri) glasala za odluku da oba člana entitetskih ustava nisu u saglasnosti ni sa posljednjom alinejom preambule Ustava BiH, niti pak sa navedenim članovima Ustava BiH.

Međutim, iz izdvojenog mišljenja sudije dr Hansa Daneliusa vidi se da se on u svojoj odluci nije opredijelio za ovakvu vrstu odluke... Zbog svega navedenog postoji situacija da je samo četvoro sudija odlučilo ovako kako se, u ovom dijelu obrazloženja (argumentacije) predlaže u konačnom nacrtu odluke (tj. da posljednja alineja preambule Ustava BiH navodno sadrži pravnu normu u vidu pravne obaveze – moja opaska), a da su petorica sudija odlučila drugačije, tj. da su zauzela stav da posljednja alineja preambule Ustava BiH nema normativni karakter na koji se, u pogledu konstitutivnosti naroda, poziva podnosilac zahtjeva, ali i sudija izvjestilac u samoj odluci. Ovo je značajno, jer implicira različite posljedice u pogledu provođenja odluke Suda, s obzirom da se njeno obrazloženje može zasnovati samo na većinskoj argumentaciji koja postoji prilikom odlučivanja.“

Odredba ne sadrži nikakvu pravnu normu iz koje slijede specifična prava ili obaveze. Ova odredba nije ništa više do uvodni paragraf koji identifikuje one koje su usvojili i proglasili Ustav BiH

Citirano obrazloženje sudije Savić potvrđuje i sudija Hans Danelius u svom izdvojenom mišljenju, jer u vezi sa preambulom Ustava BiH on kaže (kurziv u citatu je moj):

„U tom pogledu smatram prikladnim uzeti u obzir sadržaj i specijalni karakter ove odredbe preambule. Kako se čini iz njene formulacije, odredba ne sadrži nikakvu pravnu normu iz koje slijede specifična prava ili obaveze. Ova odredba nije ništa više do uvodni paragraf koji identifikuje one koje su usvojili i proglasili Ustav BiH. To je kontekst u kojem se Bošnjaci, Hrvati i Srbi označavaju kao konstitutivni narodi zajedno sa ostalim, i kao oni koji su, zajedno sa svim građanima Bosne i Hercegovine, odredili sadržaj Ustava. Prema tome, utoliko što navedena odredba označava tri naroda kao konstitutivna, to čini samo u kontekstu donošenja i proglašavanja Ustava BiH, te se za ovu odredbu ne može smatrati da utemeljuje bilo kakvo pravilo normativnog karaktera ili da stvara bilo kakve ustavne obaveze.

(Autor je redovni univerzitetski profesor ustavnog prava Univerziteta za poslovni inženjering i menadžment u Banjaluci)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li mislite da će u narednih godinu dana u Srbiji biti održani novi parlamentarni izbori?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner