Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Odrešene ruke Mlađana Dinkića
Ekonomska politika

Odrešene ruke Mlađana Dinkića

PDF Štampa El. pošta
Jovan B. Dušanić   
ponedeljak, 16. jul 2012.

U nedavnom (13. 6. 2012) intervjuu[1] Mlađan Dinkić je potvrdio da će u novoj vladi voditi resore privrede i finansija, te da je sa koalicionim partnerima postigao dogovor kojim će imati apsolutno odrešene ruke da bi sistem doveo u red. To da će imati odrešene ruke ne predstavlja neku novost jer je Dinkić u svim vladama od 2000. godine bio u sličnoj poziciji i (nalazeći se na ključnim ekonomskim pozicijama u Vladi ili Narodnoj banci, gde je sprovodeći pogubnu – po srpsku privredu i njene građane – ekonomsku politiku) domaću privredu doveo na ivicu kolapsa. Međutim, nije realno očekivati da ista osoba koja je u praksi realizovala neverovatnu destrukciju ekonomije sada može isti taj sistem da dovede u red.

I pored toga, Dinkić nas godinama neumorno ubeđuje u izuzetnu uspešnost u svom dosadašnjem radu, a ono na šta je posebno ponosan jeste stabilan kurs dinara i „zdrav“ bankarski sistem (koji je skoro u celini u rukama inostranog kapitala). Neverovatno ali istinito on pokušava da dokaže kako može postojati stabilan novac i zdrave banke u prezaduženoj državi u kojoj je privredna aktivnost zamrla, a nezaposlenost dostigla ogromne razmere. Štaviše, javno je isticao da očekuje da će za to dobiti i Nobelovu nagradu iz ekonomije.

Za sada se ne može pohvaliti Nobelovom nagradom, ali je od predstavnika svetske oligarhije i krupnog kapitala proglašen za najboljeg ministra finansija na svetu. To je očekivano i logično „priznanje“ jer se u Srbiji više od jedne decenije dosledno sprovodi ekonomska politika koju protežira, i koja je u interesu svetske oligarhije i krupnog kapitala. Kao što sam ranije već pisao[2] ekonomska politika koja se od 2000. godine sprovodi u Srbiji realizovana je u skladu sa Vašingtonskim dogovorom koji, pre svega, vodi računa o interesima svetske oligarhije i krupnog kapitala (a na štetu naših građana). Ovim programom Srbiju, kao, uostalom, i druge postsocijalističke zemlje, trebalo je lišiti vlasništva nad resursima kojima raspolaže i dovesti je u takvu dužničku zavisnost (dužničko ropstvo) da bude bespogovorni poslušnik moćnih i bogatih, a ovaj prostor je tretiran, pre svega, kao izvor jeftine i obespravljene radne snage, te tržište za proizvode i bankarske usluge zapadnih zemalja.

Pošto sam nedavno na ovom mestu pisao o politici kursa dinara[3], sada bih nešto rekao o „zdravom“ bankarskom sistemu, koji Mlađan Dinkić smatra svojim velikim dostignućem. Kada je on, kao guverner Narodne banke, počinjao sa reformama u bankarskoj sferi bila su poznata, kako pozitivna tako i negativna, iskustva drugih zemalja u tranziciji, ali i činjenica da je u svim zemljama članicama EU, najmanje 80 procenata kapitala vodećih banaka u domaćem vlasništvu. Tada sam upozoravao (navodeći negativna iskustva drugih država) da banke u većinskom vlasništvu stranaca neće finansirati razvoj, proizvodnju, izvoz, modernizaciju privrede i otvaranje novih radnih mesta, nego će stanovništvu odobravati skupe kredite (po zelenaškim kamatnim stopama) za kupovinu, uglavnom, uvezenih roba, te će na taj način ostvarene ogromne profite na suptilne načine transferisati u inostranstvo.

Ipak u Srbiji je odmah posle petooktobarskog prevrata omogućen jednostavan i lak ulazak stranog kapitala u bankarsku sferu čime se želeo stvoriti i privid brzog ozdravljenja bankarskog sektora. Da bi se što bolje «raskrčio prostor» za ulazak inostranog kapitala u bankarsku sferu, Narodna banka je sredinom 2001. godine pokrenula postupak sanacije četiri najveće srpske banke (Beogradska banka, Investbanka, Beobanka i Jugobanka), koje su do tada pokrivale oko 90% poslova privrede i štednje stanovništva. Naivni su to shvatili kao želju Narodne banke da se izvrši rehabilitacija ključnih srpskih banaka i sačuva domaći bankarski sistem koji bi mogao da doprinese efikasnoj državnoj strategiji ekonomskog razvoja. Međutim, kreatori ove “operacije” imali su sasvim druge namere i ne čekajući ni istek jednogodišnjeg zakonskog roka o sanaciji, Narodna banka, prvih dana 2002. godine, donosi odluku o pokretanju stečajnog postupka u navedene četiri banke. Tako je stvoren ogroman slobodan prostor za osnivanje novih banaka sa inostranim kapitalom, koje su sa relativno malim osnivačkim kapitalom (cenzus za osnivanje novih banaka iznosio je tada samo pet miliona dolara) mogle da preuzmu kompletne poslove “ugašene” četiri banke.

Od tada banke uživaju izuzetno povoljan tretman naših monetarnih vlasti. Dobro organizovan platni promet prenet je na banke i po tom osnovu im se omogućava ostvarivanje značajnih prihoda. Bankama je takođe omogućeno da gotovo sve kreditne operacije obavljaju u stranoj valuti i tako devizni rizik prebace na privredu i građane, te potpuno marginalizuju i obesmisle postojanje dinara. Bankama je dopušteno da kamatne stope, marže i provizije utvrđuju na astronomski visokom nivou, koji je i nekoliko puta – ne procenata – veći od proseka u EU. U Srbiji banke mogu lako da menjaju svoju kreditnu politiku pa kada kamatne stope u svetu padaju one povećavaju marže i na taj način nadoknađuju pad baznih (libor, eurolibor) kamatnih stopa. Kada iscrpljena privreda i osiromašeno stanovništvo više nisu mogli da plaćaju visoke naknade po bankarskim kreditima, država je pritekla u pomoć i kroz sistem kamatnog subvencioniranja (na teret budžeta, tačnije svih građana) omogućila bankama da i dalje naplaćuju astronomske kamate i uvećavaju svoj profit.

Ogromni profiti koje banke ostvaruju podstakli su značajan priliv špekulativnog bankarskog kapitala koji vrši pritisak na inflaciju i kurs dinara, a koji se neutrališe kroz veoma problematičan mehanizam repooperacijama centalne banke, a preko kojih banke ostvaruju ogromne profite (kamatna stopa po repooperacijama je iznosila efektivno i 20%). I pored svega navedenog, banke u Srbiji treba da plaćaju porez po izuzetno niskoj stopi od samo 10% (u Hrvatskoj on, naprimer, iznosi 20%). Koristeći razne poreske pogodnosti banke u budžet Srbije uplaćuju efektivno najmanji porez u Evropi, a koji je znatno niži i od propisanih 10%. Na bazi svega do sada rečenog, jasno je da su ovakvom politikom banke više od jedne decenije nemilosrdno isisavale kapital privrede i građana, pa se može razumeti kako se privreda našla u kolapsu i zašto su građani sve siromašniji, a banke odlično posluju.

Zbog toga je mnogima teško razumeti da onaj ko je za takvo stanje najodgovorniji ponovo u Srbiji dobija apsolutno odrešene ruke da bi sistem doveo u red. Da je sličnu šansu dobio, od strane svetske oligarhije i krupnog kapitala, negde van Srbije (kao njegov kolega Božidar Đelić u Tunisu, Libiji i Egiptu)[4] to ne bi bilo ništa novo. Podsetiću da sam ranije već pisao[5] da je Vašingtonski dogovor jedan univerzalan program koji se realizuje u interesu svetske oligarhije i krupnog kapitala, a oni imaju ogromnu finansijsku moć i u stanju su da u mnogim zemljama oblikuju politički i medijski prostor, te nametnu ekonomsku politiku koja njima odgovara, te u skladu sa tim kreiraju i kadrovska rešenja koja će to u praksi realizovati.

Na kraju, samo da konstatujem da istog dana kada M. Dinkić daje izjavu koju analiziramo u ovom tekstu, lideri stranaka SNS i SPS (sa kojima Dinkićev URS kroz deset dana treba da formira novu srpsku vladu) se nalaze u SAD (Aleksandar Vučić) i Nemačkoj (Ivica Dačić). Lider SNS nam iz SAD, nakon susreta u Stejt departmentu, saopštava[6] da je pred Srbijom težak put i mukotrpan posao i da će nova vlada morati da bude spremna da uradi mnogo toga što nije popularno, dodajući  da je bilo reči o Kosovu, i da po tom pitanju Srbiju čeka težak put. Lider SPS je izjavio[7] da je Berlin zadovoljan na koji način su u koalicionom sporazumu Srpska napredna stranka, Socijalistička partija Srbije i Ujedinjeni regioni Srbije definisani okvirni ciljevi politike nove Vlade Srbije, te kada smo pitali da li ima problema da idemo sa jednima ili drugima, ovoga puta se nisu opredeljivali za Demokratsku stranku i Tadića, a da bi za njih problem bio samo ako bi u vladu ušla Demokratska stranka Srbije.


[4] Podsetiću da je (kako izveštava Tanjug, 14.01.2012), Evropska banka za obnovu i razvoj izabrala Božidara Đelića za člana savetodavne grupe „Od tranzicije ka tranziciji“ koja pruža pomoć novim arapskim vladama u ekonomskim reformama. Tanjug je takođe izvestio da je Božidar Đelić u pisanoj izjavi dostavljenoj medijima naveo da se nada da će njegovo iskustvo, stečenoprethodnih godina, ne samo u Srbiji, već i u Poljskoj i Rusiji, doprineti boljem radu savetodavne grupe. (Videti detaljnije u osvrtima:

http://www.slobodanjovanovic.org/2012/01/24/jovan-b-dusanic-nova-radna-destinacija-bozidara-delica/

http://www.slobodanjovanovic.org/2012/06/05/jovan-b-dusanic-blistava-karijera-bozidara-delica/

[5] Videti detaljnije u knjizi: Jovan B. Dušanić, Washington consensuskodifikovani program ekonomskog neokolonijalizma, Beograd, 2007.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner