Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Nove godine i njihovi junaci
Kulturna politika

Nove godine i njihovi junaci

PDF Štampa El. pošta
Radojka Tmušić Stepanov   
nedelja, 12. januar 2014.

Ko nije u detinjstvu čvrsto verovao da je Deda Mraz stvaran, taj na zna za istinsku dečju radost dobijanja poklona i nije osetio pravu moć čarolije ispunjavanja želja. Veoma slikovito i jasno se sećam novih godina i Deda Mraza u osnovnoj školi. Pripadam generaciji koja je rođena pedesetih godina, kada je i bio poznati ''bebi-bum'' u Jugoslaviji. Šezdesete godine prošlog veka, škola prepuna dece. Niko kicoški nit obučen, nit obuven, školske torbe najrazličitijih oblika i namena, bilo je još dosta i durmitorskih ''pletivača'', koje su stigle ''vlakom bez voznog reda'', jedna mašinica (zarezač) i poneka gumica na ceo razred, učitelji i nastavnici zavrtali uši, delili packe ko prutom, ko lenjirom, lupali šamare sa razlogom i bez razloga, a niko nije bio nešto posebno istraumiran i pod nekim trajnim stresom, nego svi rumeni, grlati i puni neobjašnjive dečje radosti. Kao da se u nama nalazila radost naših dobrih roditelja, radost zato što su preživeli strašni rat, i ne samo preživeli, nego su iz rata izašli kao pobednici. Po tome smo zbilja srećna generacija.

Nego vratimo se novim godinama tog vremena i njihovom vernom pratiocu Deda Mrazu. Poslednjeg dana stare godine, na terasu škole bi izlazio Deda Mraz i obraćao se đacima koji su prepunili školsko dvorište. Svi smo mi znali da je to nastavnik Rebić koji je predavao muzičko, ali u tim trenucima mi nismo videli njega nego Deda Mraza, koji će nam dati poklon. Tada se, kao danas, nije išlo u detalje sa poklonima, jednostavno se očekivao samo poklon. U papirnoj kesi su se nalazile takozvane svilene bombone, zatim bombone umotane u ukrasni papir (koje su se, u našoj kući barem, kačile na jelku) i obavezna pomorandža, koja je, kao kakvo malo sunce obasjavala radosna dečja lica, a koja je uvek deljena na ravne časti i čija je kora dugo mirisala nakraj šporeta. To bajkovito vreme detinjstva je i najjači fundament na kome se gradi zdrava ličnost. Sve ovo sam napisala ne samo kao uvod u osnovnu temu svog članka, nego kao podsetnik svim novim roditeljima da i sami budu deca u tim trenucima i shvate koliko su mašta i radost važni za odrastanje.

Laplandija – dvorac Deda Mraza

A sada nešto o Novoj godini i kalendarima. Pre svega bih da podsetim da je najprecizniji kalendar na svetu sačinio genijalni Milutin Milanković. Njegov kalendar je usvojen od svih pravoslavnih crkava 1923. godine na Svepravoslavnom saboru. Kalendar Milutina Milankovića se bazira na anuliranju tadašnje razlike između julijanskog i gregorijanskog kalendara od 13 dana, rešavanjem problema prestupnih i sekularnih godina i apsolutno je precizan do 2800. godine. No ostavimo ovu temu stručnjacima i krenimo u zimsku bajku zvanu Nova godina gde nas čekaju Deda mraz, Snežana, Sneško Belić i po koji poklon.

Kuća od leda – za upisivanje želja vodom

Samo oficijelno obeležavanje Nove kalendarske godine je neophodno iz brojnih razloga, a svi oni se mogu prevesti rečenicom da se ipak jednom godišnje ''mora podvući crta'' i u ekonomskom i u društvenom i u kulturnom stvaralaštvu jedne države. Po mišljenju istoričara, nova godina je počela da se obeležava i slavi još pre 25 vekova i to na tlu Mesopotamije, u doba Ahemenidskog carstva i vladavine Darija I. Ti drevni narodi su novu godinu obeležavali u martu, što je bilo i logično, s obzirom na to da su tada počinjali poljski radovi. Još u Mojsijevom zakonu je stajalo da se Nova godina beleži od meseca ''aviv'', što odgovara sadašnjem kraju marta, početku aprila. I stari Rimljani su smatrali da je mesec mart prvi mesec u godini. Tek je 46 godine pre naše ere, Julije Cezar, početak nove godine preneo na januar. Tako je bilo u Rimu, ali se to nije baš brzo proširilo u ostalom delu sveta. Veoma interesantan istorijat proslavljanja Nove godine se beleži u Francuskoj.

Posmatrano sa ovog vremenskog odstojanja, menjali su proslavu Nove godine veoma često. Sve do 755. godine Nova godina je počinjala 25. decembra, zatim je računata od 1. marta, u 12. i 13. veku se računala od Uskrsa, zatim od prvog aprila, a onda je 1564 godine, kralj Šarl IX, Rusiljonskim ediktom odredio da nova godina počinje prvog januara. U Nemačkoj se to desilo u drugoj polovini 16. veka, a u Engleskoj u 18. veku.

 Ustjug Veliki – dvorac Deda Mraza

Šteta bi bilo na ovom mestu u pripovedanju o Novoj godini ne napraviti malo odstupanje i ispričati priču o današnjim ''posledicama'' odluke Šarla IX. Konzervativci su se protivili ovoj reformi i slavili su Novu godinu, kao i pre, 1. aprila. Pristalice reforme su, sa ciljem da ismeju konzervativce i da im napakoste, počeli da im tim povodom daruju ružne i glupe poklone i da im šalju lažne vesti. Pamćenje na ovaj sukob reformatora i konzervativaca se izgubilo, ali je ostao običaj da se ljudi prvog aprila šale i varaju jedni druge. U Vizantiji je u vreme Konstantina Velikog, na Prvom Vaseljenskom saboru 325 godine naše ere doneta odluka kojom je 1. septembar određen za Novu godinu. Trag ove Nove godine je ostao u evropskoj civilizaciji u školstvu. U najvećem broju evropskih zemalja, prvi septembar je prvi dan Nove školske godine.

 Kostroma – Snežanin dvorac

Što se Rusije tiče, u njoj je, od vremena uvođenja hrišćanstva, Nova godina obeležavana po slovenskoj paganskoj tradiciji, ili prvog marta, ili od dana Vaskrsa. Slavljenje Nove godine 1. septembra je u Rusiji počelo tek 1363. godine, da bi 1492. za vreme vladavine Ivana III Vasiljjeviča taj datum postao i zvanično jedan od glavnih crkvenih praznika Novoletje. Na taj datum su u Rusiji pred lice naroda pokazivani naslednici prestola koji su postajali punoletni, tada se i naplaćivao porez, razne takse i druge dažbine. Kako bi tome danu dao što veći značaj, sam veliki knez je uoči praznika dolazio u Kremlj, gde je primao i plemstvo i običan svet, koji je pristupao carskom tronu da traži bilo pravdu, bilo milost, ili kakvu drugu pomoć.

 Ruski Ded Moroz u plavoj bundi

Rusi su u to vreme, u odnosu na druge evropske države i narode mnogo svečanije i raskošnije dočekivali Novu godinu, kako sami Rusi kažu '' s ruskim razmahom''. Jedan stranac je ovako opisao svečani doček nove 1636. godine: ''Na trgu se skupilo više od 20.000 ljudi, starih i mladih. Iz Uspenskog sabornog hrama je sa desne strane izašao patrijah sa duhovnicima i 400 sveštenika. Svi u crkvenim odorama sa mnoštvom ikona, sa otvorenim starim knjigama u rukama, a sa leve strane sa svojom svitom i bojarima i kneževima je izlazio car. Zatim su se izdvojili car gologlav i patrijarh sa episkopskom mitrom, poljubili se u usta (i danas prisutan običaj) i patrijarh je dao caru da celiva krst, a zatim je u dugom obraćanju blagoslovio cara i sav narod poželevši svima sreće u Novoj godini. Narod je nakon njegovih blagoslova gromko uzvikivao ''Amin''. Posle ove ceremonije bi počinjalo svenarodno veselje.''

Ded Moroz u crvenoj bundi

U Rusiji je Nova godina sa datumom prvi septembar poslednji put proslavljana 1698. godine. Proslava je bila svečana i bogata. Na proslavu je došao sam car Petar Veliki, darivao je svakoga jabukom, a nazivao bratom. Svaka zdravica, na svečanom ručku, jeste bila ispraćena sa 25 plotuna. Poznato je da je upravo Petar I carskim ukazom od 20. decembra 1699. godine naredio da se u Rusiji vreme računa ne od vremena ''sotvorenja sveta'', nego od Hristovog rođenja i ''da Nova godina ima počinjati od 1. januara''. U tom istom ukazu je dato svojevrsno uputstvo o organizovanju proslave nove godine: da se pale vatre, ispaljuju rakete i da se svaka bolja kuća i sama prestonica ukrasi okićenim jelkama, manje imućnima se savetovalo da na vrata svoga doma stave barem jelovu ili borovu grančicu.

Mihail Aleksandrovič Vrubelj ''Sneguročka''

Tada još nije bilo Deda Mraza, kao atributa dočeka i slavljenja Nove godine. On se u Rusiji pojavio tek 1910. godine, na Božić, ali nije bio odmah prihvaćen. Posle revolucije 1917. godine, Deda Mraz je ''u paketu'' sa svim božićnim tradicijama proteran, da bi bio ''pomilovan'' u decembru 1935.

Kod Slovena je još u paganskim vremenima postojao Deda Mraz, božansko biće – vladar zimske hladnoće, snega i vetra, zaleđenih reka i snežnih smetova. U početku je prikazivan kao svemogući starac ogromnog rasta i dugačke brade. U verovanjima starih Slovena je smatran za čarobnjaka sa prilično surovim karakterom koji je donosio surove zime jer je u njegovoj bradi živela mećava.

 Zimski anđeli

Prapradeda savremenog ruskog Ded Moroza je bio junak ruskih narodnih bajki Morozko, ili ''Moroz – krasnij (crveni) nos'', gospodar vremenskih prilika, zime i mraza.U početku su ga zvali Deda Treskun i bio je predstavljen kao mali starac sa dugačkom bradom i sa surovom naravi, poput jakih ruskih zima. Od novembra meseca Deda Treskun je bio potpuni vladar na zemlji. Njega se plašilo čak i sunce. Bio je oženjen sa veoma zlom osobom – Zimom. Deda Treskuna, ili Deda Mraza su takođe poistovećivali sa mesecom kada je zima najjača, sadašnjim januarom. Hladan i studeni mesec je nazivan korenom zime, carem mrazeva, njenim gospodarom. Taj mesec je strog, leden, vreme mećava.

 Deda Moroz i Snjeguročka pred put

U samoj ruskom narodu, a i kod nas, uvek je bilo mnogo onih koji su, primivši pravoslavlje, ostali na neki način i pagani. Poznato je da je ne samo Ruska pravoslavna crkva, nego i mnoge druge (pa i naša), preuzela mnoge paganske običaje i na malo izmenjen način ih prihvatila kao svoje. Tako je, po verovanju mnogih Ded Moroz, kao božanstvo spasavao rusku državu i ruski narod kada mu je bilo najteže, on se u ratu nazivao Glavni ruski General Moroz, svemogući, nekad veseli, a nekad strašni veliki ruski Bog, koji je oduvek vladao vremenskim prilikama. Dva puta je spasavao Rusiju od ljutog neprijatelja, u trenucima, kada je narod već gubio svoju snagu. Dve za svoje vreme najmoćnije armije, Napoleona i Hitlera, General Mraz je bespoštedno bukvalno zamrzao, presekao im komunikacije i pretvorio u prah svu njihovu silu. Samo za vreme bitke pod Moskvom temperatura je padala i do 42 stepena ispod nule, o Staljingradu da se i ne govori. Naravno da je svaki čovek sklon i verovanjima, ponekad i sujeverju, ali čak i najzakletiji ateisti, kada dođe nevolja, potraže boga. Tako su ruski vojnici, koji u svom genu imaju slovensku mitologiju videli te zime kao poklon Generala Mraza i veliku pomoć da se neprijatelj savlada.

Treskun

Ruski Ded Moroz je i dan-danas sačuvao mnogo osobina iz paganske slovenske mitologije i suštinski se razlikuje od komercijalizovanog Deda Mraza, koji se holivudski šepuri na kamionu ''Koka – kole''. Ruski Ded Moroz juri u trojci, i kroz mećavu, svojom moći okiva reke ledom, kroz smetove krči put onima koji su na putu u nevolji i njegov poklon ne zavisi od veličine čarape u koju taj poklon treba da se stavi. Ovo sve ne znači da se deca na zapadu ne raduju Deda Mrazu, i da on nije tako dobar, nego ovim želim da podvučem da se Ded Moroz u Rusiji i danas doživljava kao božanstvo, kao dobri duh, a Santa Klaus je istorijska ličnost i gradski je čovek. I u Americi i u Engleskoj već postoje čitavi pokreti za zaštitu Deda Mraza od ovako preterane komercijalizacije.

Ruski car Petar Veliki odredio slavljenje Nove godine 1. januara i kićenje jelke

U Rusiji su pak rešili da Ded Moroz ima svoj dom, imanje, adresu, pa samim tim i pasoš u kome će biti upisan i datum rođenja. To je 18. novembar. Ovaj dan je izabran zato što je po mnogogodišnjim meteorološkim podacima utvrđeno da se tog dana u Rusiji formira stalni snežni pokrivač i počinju jaki mrazevi. Ne samo što je objavljen rođendan Deda Mraza nego je dobio i kekoliko imanja i dvoraca. S obzirom na to da su sva ta mesta određena za ''rodno mesto'' i postojbinu Deda Mraza iskrslo je pitanje – kako može u isto vreme biti na svim tim mestima? Naravno da je to moguće, jer – on je čarobnjak.

Prva ''postojbina'' Deda Mraza u Rusiji je krajem osamdesetih godina prošlog veka postao grad Arhangeljsk. Tamo se na trgu Mira u decembru gradi Ledeno selo Deda Mraza. U centru sela je velika ledena kuća u kojoj je ceo nameštaj napravljen od leda, pa čak i pećka. U kući ipak nije hladno jer posetioce greje verovanje da će se ono što u ovoj kući poželi i ostvariti. Želje se zapisuju u knjigu Deda Mraza u samoj kući, vodom, kako niko drugi ne bi mogao da pročita (jedino Deda Mraz zna šta je napisano). U Arhangeljsku se Nova godina dočekuje baš na ovoj teritoriji.

Francuski kralj Šarl IX, ''krivac'' za prvoaprilske šale 

Nešto kasnije, (1995. godine) rukovodstvo nacionalnog parka Laplandija je pokrenulo projekat ''Bajkovita Laplandija – imanje Deda Mraza'', prema kome se rezidencija deda Mraza nalazi u Čunozerskom dvorcu, a 1999. godine je aktiviran projekat ''Veliki Ustjug – rodno mesto Deda Mraza.'' Ustjug je u Vologdskoj oblasti, nedaleko od bajkovitog grada Vologde, grada koji je vršnjak Moskve. Nije slučajno da je ovaj grad 31. decembra 2013, na 1. januar 2014. bio novogodišnja prestonica Rusije. Pravoslavna crkva je dala blagoslov za projekat ''Valiki Ustjug rodno mesto Deda Moroza'', ali pod uslovom da se on i Snežana krste. Tako se i desilo. Crkva je mudro prihvatila Ded Moroza kao svoga, iako je on u Rusiji stariji od hrišćanstva. Danas to interesuje samo analitičare i istoričar, a običan svet, naročito deca ne pitaju kog je porekla Deda Mraz i čiji je, svi ga sa radošću očekuju, mnogi veruju u čudo, a neki to čudo i dožive, kao što je i srećni potpisnik ovih redova.

Ruski narod, ima i svoju pagansku zimsku ''svetu Trojicu'' – naravno uslovno rečeno. To je Ded Moroz (Bog Otac), Snegovik - Sneško (Bog Sin) i Snjeguročka – Snežana (Boginja Unuka) i nema čoveka koji, barem kao dete ponekad ne poveruje da su to božanstva. Lik Snežane se ne može naći u drevnim ruskim narodnim obredima. Može se reći da je ona tvorevina savremene ruske kulture, tačnije narodne književnosti i kasnije klasične literature. Lik devojke koja je bila napravljena od leda pa oživela, pojavio se negde u 18, veku u ruskoj narodnoj bajci ''Snjeguročka'' i postao tako omiljen, kao da postoji od pamtiveka. Ona je devojka, a ne devojčica, večno mlada, simbol zaleđenih voda i po pravilu uek mora biti obučena u belo. I Snežana danas ima i svoj zavičaj i svoj dvorac. On se nalazi u gradu Kostromi, jer se smatra da je bajka ''Snjeguročka'' baš potekla iz Kostrome. Ovaj lik iz bajke je ostavio dubok trag u ruskoj umetnosti. Ruski kompozitor Nikolaj Rimski Korsakov je na temu drame u stihovima ''Snjeguročka'' Aleksandra N. Ostrovskog komponovao operu koja je postigla izvanredan uspeh. Njen lik se našao i na platnima velikih ruskih slikara kao što su Vasnjecov, Vrubelj i Rjerih. Može se reći da je ''Snjeguročka'', isključivo rusko vlasništvo, što bi danas rekli – brend. A sad malo i o Snešku, koji kod nas ima i prezime – Belić.

Ko nijednom u životu nije napravio sneška i ne zna kakvo je to divno zadovoljstvo. Sneško je po slovenskom paganskom verovanju duh zime rođen od oca Deda Mraza i majke Vjuge – mećave i bio je veoma poštovan. Čak su mu se prinosile i molitve da zima bude blaža i kraća. Verovalo se i to da je svaki Sneško – anđeo kome se mogu poveriti svoja maštanja i želje. Želje su se tiho izgovaraju dok se Sneško pravi i biće prenete bogovima i ispunjene, kada se Sneško od sunčeve toplote otopi i ponovo vrati na nebo. Ako padne sneg ove godine, dragi čitaoče, evo prilike da napraviš Sneška i zamisliš želju. Kod Rusa se sneško zove i ''Snjegovik'' i ''Snežna žena''. Sloveni su od davnina verovali da zimskim prirodnim pojavama (magla, mećava, sneg) vladaju sile ženskog pola i zato je davanje imena i ženskog oblika figuri od snega bio odraz posebnog poštovanja i molbe.

Ded Moroz i Snjeguročka su se u Rusiji pojavili zajedno 1937. godine godine na velikoj svečanosti dočeka Nove godine u Moskovskom domu Sindikata. U ratnom vremenu se zaboravilo na Snjeguročku, ali je naporima dečjih pisaca Lava Kasila i Sergeja Mihalkova vraćena u društvo Deda Mraza i stalna je njegova saputnica i pomoćnica i dan danas.

Na savremeni izgled ruskog Deda Mraza je veoma jak uticaj imala sovjetska kinematografija. Preporučujem svima film ''Morozko''. Od garderobe, Deda Mraz ima tri bunde, belu, plavu i crvenu, zatim bojarsku šubaru iste boje. Sve to je ukrašeno kristalima. On nikuda ne ide bez vreće sa poklonima i u ruci uvek drži štap (posoh). Po staroj tradiciji se uvek vozi trojkom u koju su upregnuta tri bela konja, koji simbolišu tri zimska meseca. Po novim navikama biva trojka i sa konjima druge boje. U Rusiji je i ove zime Deda Mrazu ukazana posebna čast. On je bio jedan od nosilaca olimpijske vatre, koja putuje po celoj Rusiji do svog zaustavljanja u Sočiju, gde će od sedmog februara početi Zimske olimpijske igre. Verujem da će, zajedno sa svojom unukom Snežanom prisustvovati i otvaranju Zimskih olimpijskih igara

Danas se kod nas vode sporovi da li smo za Deda Mraza, ili Božić Batu. Kako pomiriti stavove? To je za sada stvar svake porodice ponaosob.

Potpisnik ovih redova svoje uvažene čitaoce pozdravlja svetlim i radosnim uzvikom Mir Božiji! I Hristos se rodi! i dodaje: Srećna nova godina!

Ako zaželite da pišete Deda Mrazu i Snežani, evo nekoliko adresa. Pisma će sigurno stići: 

  1. Rossiя, 156000, g. Kostroma, ul. Lenina 3, Sneguročke 

  2. Rossiя, 156000, g. Kostroma, ul. Lagernaя, d. 38. Terem Sneguročki 

  3. Rossiя, Sever, Laplandiя; Dedu Morozu 

  4. Rossiя, 162390, Vologodskaя oblastь, g. Velikiй Ustюg, Dedu Morozu

  5. Rossiя, 163000 Arhangelьsk Nikolьskiй prospekt, d. 19 '' 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner